Josip Horvat u Galeriji VN

..U ovoj seriji od pet video radova Josip Horvat okupiran je obredima parenja te povlačenjem paralele između onih životinjskih i onih ljudskih. Kao što je u prethodnim radovima inspiraciju crpio iz dokumentarnih filmova Jean Painlevéa o morskom svijetu te preuzeo mnogo pokreta upravo od podvodnih životnija, tako je za ovu seriju promatrao ptice i njihove obrede parenja. Proučavajući te ptičje rituale, izvukao je tri osnovna elementa koja se pojavljuju: pjev, izgled i plesanje.

Pjev je najčešći način na koji ptice privlače partnere za parenje – raznolikim pjevom i velikim rasponom dokazuju svoju zrelost, inteligenciju i zdravlje. Horvat koristi taj pjev interpretirajući šansone. Šansone je uzeo kao reprezentativne za razdoblje koje je iza nas, doba u kojemu su pravila udvaranja bila jasna, poštivao se bonton i udvaranje je bilo osnovni način pronalaženja partnera. Ipak, te šansone se čuju nejasno, postoji šum uzrokovan ekstenzijama i pokrivalima na njegovoj glavi i u njegovim ustima te zamućuju značenje riječi tih pjesama. To daje još jedan sloj radu, lišava osobu koji gleda snimke tekstualne poruke te mu daje puno više prostora za tumačenje zvuka.

Reprezentativan izgled je sljedeći element s kojim se umjetnik poigrava. Koristeći razne ekstenzije i materijale oponaša boje, istaknuto perje te dijelove tijela koji se uvećavaju u obredu parenja kako bi se privukao partner. Kada promatramo njegove ekstenzije i materijale koje koristi da bi oblikovao svoj izgled u obredima parenja - ženski odjevni predmeti – vidimo da je Josip Horvat nadahnut camp estetikom Jacka Smitha i kostimima glavnih aktera u njegovim radovima. Treba spomenuti i njemačku umjetnicu Rebeccu Horn i njen rad 'Unicorn' s mnoštvom malih strojeva koji rasklapaju krila te se šire i skupljaju. No, ono što njegov nastup čini savršenim je nesavršenstvo tih svih ekstenzija i njihova očigledna 'lažnost'.

Posljednji element, izuzetno bitan i za prijašnji umjetnikov rad, je ples. Horvat oponaša pokrete krilima, tijelom i kljucanje i time pokazuje ne samo poznavanje njihovih rituala već i nevjerojatnu kontrolu nad vlastitim tijelom – greške u 'plesu' u ptičjem obredu su nedopustive i vode k neuspješnom pokušaju parenja.

Umjetnik navodi da crpi uzore iz avangardnih pokreta sredinom dvadesetog stoljeća - Yvonne Reiner i njezina inscenirana slučajnost i nespretnost pokazuju mu kako se izrežiranim i savršeno uvježbanim pokretima može stvoriti element nesigurnosti. Trisha Brown ga je oduševila radom 'Accumulation' u kojemu upravo nizanjem i nadograđivanjem radnji te njihovim ponavljanjem tjera gledatelja da ih umemorira, navodi ga na konstantnu 'budnost' i gledanje, uvlači ga u nastup - upravo ovom taktikom i Horvat svraća pozornost na svoje radnje.

Josip Horvat je ove radove snimio sam, u šumi. Oni nikada nisu izvođeni za publiku i time se izbjegao problematičan prijelaz iz performansa u video, čime često izvedba gubi svoju originalnu auru. Ipak, dokinuta je fizička komponenta doživljaja čitavog prostora, nedostupni su nam mirisi, pogled uokolo, osjećaj vjetra i sunca na koži, ne osjećamo tempreturu šume... Upravo zato su ovi ogoljeli video radovi smješteni u ambijent koji dočarava šumu, taj prostor koji je javan koliko i intiman, smirujući koliko i zastrašujući. I prethodne radove Horvat je smještavao u prirodu koja za njega reprezentira čistoću i smirenost uma s jedne strane, no to je također i prostor u kojem smijemo ispoljiti svoju mračnu stranu skriveni od represivnog društva.

Pejzaži su gotovo savršeni - sjetimo se djela nizozemskog pejzažista Jakoba Ruisdaela – a umjetnik svojim ekstenzijama narušava tu idilu i stvara mrlju u prostoru. Snimke nam nude drugačiji doživljaj od onog kojeg imaju potencijalni prolaznici kada ugledaju Horvata u trenutku izvedbe ili ga zateknu dok se presvlači. Video radovi su poput slike i ograničeni su samo na prostor koji je zabilježen unutar kadra i upravo zato se ambijent galerije bori s tom dihotomijom. iz teksta Ane Kovačić