Jelena Azinović, Maja Pezelj i Petar Popijač u Galeriji SC

Središnja tema i predmet istraživanja rada Jelene Azinović jest ljudsko tijelo pomoću kojega ispituje prekoračenja granica estetskih pojmova lijepoga. Kroz opreku lijepo-ružno propituje uvjete poimanja tih kategorija i načine vrednovanja njihovih ekstrema. Budući da implicira na potencijalnu šarolikost u individualnim načinima interpretiranja rada, skulpturama ne daje konkretne nazive (što potvrđuje nazivom rada – Diplomski rad).

Čitava forma i izvedba skulptura na tehničkoj razini podređena je skulpturi kao nositelju ideja. One su vizualno povezane jednakim pristupom u izvedbi (jednaka visina i stav, isti materijal), u fizičkoj stagnaciji, tj. nepokrenutosti i zaustavljenosti u jednom tjelesnom stanju. Jelena suptilno postavlja pitanja, ne samo o poimanju ljepote, nego i o fizičkim granicama ljudskog tijela čije su krajnosti vidljive kroz Pretilost i Neuhranjenost. Krajnosti i njihove ekstremne pojavnosti inspiracija su mnogim umjetnicima jer se upravo njihovim istraživanjem lakše ispituju koncepti i provjeravaju nazori. U radu se može primijetiti i društveni angažman, no prisutno je i ograđivanje od tautologičnosti same sintagme umjetnosti i društvenog angažmana. Društvo u kojem živimo nameće ideale ljepote kao normative pomoću kojih tržište plasira proizvode kojima ostvaruje dobit, često nauštrb zdravog razuma.

Maja Pezelj: 'Tišina' Ono što se uobičajeno smatra tišinom zapravo je polje koje se otvara prostranim mogućnostima. Jedno od njih su zvukovi ambijenta, sveprisutni zvuci koje je ponekad  teško ignorirati, posebno u situacijama kada tišina određenog trenutka dobiva posebnu glazbenu notu (kao u Majinom radu). Poetičnost figura u Tišini dodatno je naglašena zvukovima koji nastaju pokretima promatrača. Tišina sadrži cijelo polje zvukova, a ovaj izdvojen trenutak svakodnevice pokazatelj je tišine kao unutrašnjeg mira. Očituje se smirenošću muškarca i žene povezanih u introvertiranosti vlastitih stanja. Tišina govori kada je naša svijest svjesna druge razine života našeg unutrašnjeg postojanja, a vanjska je manifestacija tišine znak te svijesti.

Maja ovim radom ukazuje na aktivno promišljanje Tišine. Promatračeva pokrenutost i pokret proizvode zvuk različitog karaktera i trajanja što potvrđuje i aktiviranost prostora. Maja ne koristi kiparsku formu isključivo na tehničkoj razini, nego ju stavlja u službu ostvarenja te komunikacije. Tihoća Tišine je zapravo izvor traganja za riječima koje bi je, u nemogućnosti shvaćanja, barem opisale. Martin Heidegger i Ludwig Wittgenstein propituju izrecivo i neizrecivo. Za Martina Heideggera 'Govor govori jer je zvuk tišine. Tišina smiruje dovodeći svijet i stvari do njihove biti'. Za Heideggera riječ ne komunicira, već aludira jer je govor u čovjeku, ali nije od čovjeka; on je 'dar bitka', a poezija jezikom aluzija može ukazati na neizrecivo.

Ludwig Wittgenstein ističe 'O onome, o čemu se ne može govoriti, mora se šutjeti'. Tišina ne označava susprezanje od govora, nego aktivnu tišinu. Wittgenstein i Heidegger dovode u pitanje neizrecivo što je jasna poveznica s Majinom Tišinom. Međutim, ovaj rad ne istražuje tišinu kako bi se ukazale njene granice, nego mogućnosti vedrine susreta u tišini. 'Život i umjetnost širi su od uskih granica izrecivosti' – između ostalog, objavljuje Tišina.

Petar Popijač: Zid govori Dok Majinu Tišinu 'prekidaju'' zvukovi uzrokovani pokretom tijela, Petar prekida šutnju i – Zid govori. Petrova instalacija na zidu sastavljena je od gipsanih odljeva fragmenata ljudskog lica, usta. Jedna usta su u cijelom nizu otvorena i predstavljaju 'najglasniju' varijantu govora dok su ostala zatvorena i predstavljena različitim facijalnim ekspresijama. Kroz rad, Petar promišlja o slojevitosti značenja pojma zida kroz povijest i o značenju zida kao prepreke u komunikaciji. Time nastoji ukazati na kompleksnost značenja zida i njegova govora koje svaki promatrač može individualno doživjeti, odnosno 'čuti'.

Nekolicina umjetnika ispitivala je groteskne mogućnosti izraza lica na vlastitom licu. Dok Franz Xaver Messerschmidt radi serije grotesknih alabastrenih i brončanih glava, koristeći vlastito lice kao predložak, Georges Demeny proučava rad facijalnih mišića kroz minimalne promjene na vlastitu izrazu lica kroz kronofotografiju. Međutim, pozitivizam istražuje isključivo fizičku manifestaciju promjena na licu. Upravo je Bruce Nauman duhovito koristio prazni atelje te je vlastito lice, vlastiti lik, koristio za različite načine umjetničkoga istraživanja i izražavanja ekstremiteta izraza lica. Sam je sebe 'pretvorio' u živu skulpturu s temom Duchampove Fontane.

Njegov rad istovremeno spaja ozbiljnost i humor, a ta dualnost tumačenja uvelike se može povezati i s Petrovim radom. Rad se može shvatiti kao propitivanje slobode govora (usta čine grimase kada nije omogućeno glasno kazati svoje mišljenje, potiskujući to u sebe, što se manifestira kroz emocije) ili kao introspektivni humor (vedrina igranja s ekstremnim izrazima lica). Reminiscencija na zidove koje gradi povijest je jasna, štoviše, njih ne ruši ni budućnost jer očište ostaje nepromijenjeno. No, lica naše svakodnevice ponekad nam osvještavaju alijenaciju koja se ne iskazuje samo kroz fizičku formu. Ako se nadovežemo na Jacquesa Derridu i njegovu tvrdnju ''Lice jest lice tek u susretu licem u lice', utvrdit ćemo kako se ovdje ispituje govor lica koje postaje lice ispitivanjem njegove neposredne pojavnosti u drugom licu, što Petar izražava demistifikacijom vlastita izraza lica. Njegov Zid govori progovara u odsustvu riječi, u neposrednom odnosu s promatračem.  iz teksta Nevenke Šarčević