U četvrtak, 9 lipnja, u Studentskom centru, otvaraju se dvije izložbe. Umjetnice Jana Dabac i Jurana Hraste, u 20 sati, u Caffeu ITD-a, predstavljaju se s izložbom fotografija 'Opsjednutost kadrom', dok se u Galeriji Kiosk (iza Galerija SC), u 21 sat, otvara izložba Nine Bešlić pod nazivom 'Transparentni prostori'. Dress code - zelena. Obje izložbe se mogu razgledati do 30. lipnja.
vrijeme: 09.06.2011. 20,00, 21,00
mjesto: Zagreb; Studentski centar, Caffe ITD / Galerija Kiosk
Opsjednutost kadrom
Kojem diskursu pripadaju nizovi fotografija dviju autorica, koje zajedničku potrebu za fotografiranjem sličnih motiva i metoda bilježenja - nizanja fotografija - pretpostavljaju potrebi za originalnošću, jednako kao što koncept pretpostavljaju autorstvu? Originalnost ove fotografske koncepcije, suprotno teoriji Rosalind Krauss, upravo je u odustajanju od nje na račun multiplikacije. Izložba nam daje poticaj za istraživanje pojma originalnosti koji je podređen zajedničkom, istom, ponavljajućem.
Drugo zanimljivo pitanje koje postavlja izložba je tko je umjetnik/umjetnica, da li je to termin vokacije koji je umjetnost dvadesetog stoljeća revno preispitivala i što ako je i pojam autorstva stavljen pod upitnik? Možemo li zamisliti da je netko umjetnik-ponekad, nasumično, na tren?
Cavell u svojoj knjizi 'Moramo li misliti to što govorimo?' ponavlja Wittgensteinovo pitanje: Može li netko imati osjećaj žarke ljubavi ili nade u trajanju od jedne sekunde, bez obzira što je prethodilo ili uslijedilo nakon te sekunde?
I evo nas u tom neponovljivom uhvaćenom trenutku, izdvojenom iz neprekidnog tijeka stvarnosti, gdje izolirani fragmenti kreiraju novu umjetničku fotografsku istinu, daleku od one objektivne. Upravo taj novi fiktivni svijet prikriven u neprekidnom prolasku slika, kako tvrdi Baudrillard, dokazuje da je fotografija ne-objektivan medij, te da stvara umjetnu, umjetničku sliku svijeta.
Izdvajanje trenutka i želja za zaustavljanjem pokreta ukazuju na glorifikaciju slučajnog svakodnevnog motiva, koji je glavni lik na ponavljanoj sceni. U ubrzanom ritmu svakodnevnice, razlomljeni ponavljani kadrovi opiru se savršenom trenutku svjetla jednako kao i slučajnom dolasku u kadar i stvaraju novo interesno polje događanja. Nagon za arhiviranjem, povezan sa strahom od zaboravljanja, nedoživljavanja i nestajanja stvarnosti, ukida se opsesivnim okidanjem. Slučajni prizori, prolaznici, parkirani automobili, duga ili par bijelih cipela u kadru, to su motivi koji dobivaju u bitci sa zaboravom. Uzimanjem uzoraka i dijeljenjem istih stvara se 'inventar', koji je produkt rada na sporavanju vremena i arhiviranju memorije trenutka.
Jana Dabac i Jurana Hraste / rođene 1978. u Zagrebu. Diplomirale na Arhitektonskom fakultetu 2004. Nakon diplome rade kao projektantice u arhitektonskim uredima. Od nedavno djeluju kao samostalne arhitektice, bave se arhitekturom, dizajnom i fotografijom.
Transparentni prostori
Naziv proizlazi is same tehnike rada koja je upravo svojim karakterom stvorila proziran prostor. Ovo je još jedan u nizu radova u kojima se bavim prostornošću slike kombinirajući različite tehnike u nekonvencionalnom obliku. U ovom radu spajam transparentne slojeve ( dijapozitive ) uslikanih kadrova. Transparentne slike odabranih kadrova slikanih iz različitih pozicija, te složeni jedan iza drugoga, naglašavaju dubinu prostora. Slaganjem slojeva u vrlo malim razmacima, dubina prostora se pojačava. U jednom trenutku dvodimenzionalni dijapozitivi prerastaju u potenciranu dubinu prostora. Sama ideja se rodila na razini medija i tehnike, tj. eksperimentiranjem; tehnika je dozvolila da se tako nešto i dogodi. Trodimenzionalni prostor više nije iluzija na dvodimenzionalnoj plohi već stvarnost (zbilja ) koja stoji ispred nas.
Odabirom malog formata željela sam zadržati trenutak uslikane scene - kadra . Zabilježene situacije i događaji unutar malih formata dijapozitiva kao da su zamrznule pojedini događaj i zabilježile ga zauvijek. Mali format, minijatura, svojom dimenzijom je uspio zadržati toplinu trenutka. Gledatelj se mora jako približiti uslikanom kadru i doslovno se zagledati u detalje kako bi mogao doživjeti prikazanu situaciju, a prizori unutar kadra gotovo da se miču. Prostor prikazane scene uvlači gledatelja u sebe i traži apsolutnu koncentraciju i usredotočenje. Poput malog kina nižu se sličice detalja ljudi i situacija.
U ovom slučaju sam odabrala scene prirode, parka, isječak grada, križanje, kvart u podne, obitelj, prijatelje..... Odabrala sam scene koje su pomalo zaboravljene u suvremenom načinu života, kao mali podsjetnik ili spomenar. Priče su postavljene u 10 malih kutija i svaka kutija priča svoju priču.Nina Bešlić
Nina Bešlić (1979., Banja Luka,) diplomirala slikarstvo 2003. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Tijekom studija pohađa izborni kolegij novih medija. Radi kao likovni umjetnik, pedagog i grafički dizajner. Bavi se edukacijom i terapijom kroz kreativne medije i radionice, surađuje sa brojnim udrugama . ovo joj je deveta samostalna izložba. Sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu Član HDLU-a i HSZU-a.
