U utorak, 14. rujna, u 19 sati, u Galeriji HDLU otvara se izložba slika Željka Prsteca kojima je ilustrirana knjiga pjesama u prozi pod nazivom ‘Varaždin’ autora Željka Funde. Izložba ostaje otvorena do 10. listopada ove godine.
vrijeme: 14.09.2021. - 10.10.2021.
mjesto: Varaždin
Mjera (ne)savršenosti
Knjiga je otvorena Fortunatom Pintarićem, mojim prezimenjakom, na čijim skladbama i danas djeca vježbaju u glazbenim školama. Koliko god da bih voljela da smo u rodu, malo je vjerojatno. No, obožavam takve slučajnosti, koje oholo nazivam jungovskimsinkronicitetom. Sve je povezano: Fortunat, Funda, Prstec i ja. Život je susret.
S radom Željka Prsteca davno sam se upoznala, još u prošlom stoljeću – tako imamo pravo reći mi što smo ih oba obuhvatili. A Prstec ima pravo reći da je prisvojio i neka prohujala stoljeća: jer zaustavio ih je u svojim crtežima, uljima, grafikama, „oltarekima“ itd. Kao što drugi Željko, onaj od slova, Funda, ima pravo svojatati sva stoljeća Varaždina grada koja je zauvijek „zarobio“ u svojim stvarnosnim pjesmama u prozi. Jedan grad, dvojica umjetnika – oda za vječnost.
No, svoju su odu dragome im gradu morali objaviti u samizdatu, kao da je to kakav subverzivan čin. A valjda i jest prema onoj drevnoj: ne možeš biti prorok u vlastitom selu. Premda obojica jesu, ali potvrdu će im dati neki budući, a ne nijemi suvremenici.
Elem, možda je riječ o nebrušenom biseru? Da ne pametujem, imate internet, prvobitno značenje riječi barok odnosilo se na nepravilan biser, nesavršen, neugledan. Izgleda da su u doba baroka zaboravili antičku mjeru savršenstva: mora malo odstupati, inače oku nije ugodno. Vjerojatno ni jedan ni drugi Željko nisu to imali na umu kad su se upustili u (uvijek nezahvalnu) pustolovinu bilježenja grada: riječima i perom. Preciznije, Prstec se poslužio i kistom, onim drevnim istočnjačkim. Za slikanje kineskom tehnikom tušem i kistom doista ti treba anđeo na ramenu: greške nisu dopuštene, ruka je sigurna ili nije. A Prstecova ruka je čvrsta kano bedemi rodnoga mu grada.
Obožava i olikovnjuje taj grad, skoro bi se moglo reći – odvajkada. Naposljetku, upravo je Prstec taj koji mu je podario moto za pomodno brendiranje: „Grad u kojem anđeli spavaju“. Koliko god neki šutjeli o tome, upravo je on vizure, detalje i motive toga grada rasadio i razasuo diljem Globusa – posredovanjem svog jedinstvenog Muzeja anđela.
Uvijek zapanjujuće svježim, jasnim, pronicavim crtežima i ovaj je put u knjizi malog formata ali golema duha, zabilježio ono što promakne oku površnog, užurbanog, u sebe zatvorenog prolaznika. Za razliku od Funde, koji nipošto ne želi biti puki prolaznik gradom, nego mu svojim spisateljskim umijećem razuđuje srž. Tako i Prstec svojim perom i kistom crta taj „barok“, brušeni i nebrušeni, cjelovit i okrhnut, brušen i hrapav, očuvan i napušten, blistav i ruiniran.
I što? Je li to „grijeh veći od oholosti“, kako piše Funda? Ili je to zato što Varaždinci PrstecovAnđelinjak „samo zasipavaju ne baš dobrohotnim osmjesima“? Pa obojica moraju „kroz takvu mutavost“ ići gradom?
Kako god, njih dvojica ne odustaju, svaki sa svojim oruđem: riječima i crtežima. To im je sudba s kojom se pomiriše. Kao i s onom da im neće biti ploče u Pavlinskoj ulici: „U ovoj kući živjeli su ljudi čiji si jedan od dalekih potomaka možda upravo ti, Varaždinče.“
Namjesto toga trude se postati „simpatični Sudbini te da im ona kao svojoj slabosti zato dopusti da, maštajući i pišući, ne [daju] vjetru da sve zamete“.
I u tome su uspjeli! I sama se osjećam njihovom potomkinjom.
Jadranka Pintarić
