Izložba Vide Tućan u galeriji Ulrich

Taj postupak inaugurirala je još potkraj 1970-ih, razvijala ga desetljećima uporno upućujući na neiscrpivost polja kreacije. Dok su odjeća i kostimi prikazani na prethodnim izložbama izrađeni od industrijskog otpada tvornice trikotaže 'Galeb' u Omišu, oni na zagrebačkoj izložbi izrađeni su isključivo od vune, bilo preostale u radionici, bilo od rasparanih kostima ili odjeće. To vrijedni i za objekte kojima se prostor galerije preobražava u ambijent nalik instalaciji.

U svojem umjetničkom radu Vida Tućan okušala se u više disciplina i potvrdila u mnogim izrazima. Njezino je primarno područje tekstilna umjetnost, ručno oblikovanje prirodnih vlakana: vune, pamuka, svile i ostalih, kojim ovladava u svim tradicionalnim tehnikama i u velikom rasponu primjena. Od oblikovanja odjeće bio je lak korak do kostimografije, pa logičnim slijedom do scenografije i režije. Paralelno s time istražuje likovne, plastičke potencijale prirodnih materija, iskoračujući svojim objektima, kompozicijama i instalacijama iz područja tzv. primijenjene umjetnosti. No odjeća i moda postojano zaokupljaju njezinu pažnju – s jasnom tendencijom individualnom stilu i eksperimentu, alternativi industriji, standardu i stereotipu.

Njezino ukupno djelovanje čvrsto je zasnovano na vrijednosno/etičkom sustavu: uvjerenjima, svijesti i odgovornosti, najprije prema sebi. Odrana njezina je umjetnička djelatnost imala dijaloški i socijalno animacijski karakter: željela je ne samo pokazati i dati, nego i sudjelovati. Nije nimalo slučajno što su je posebne okolnosti u koje su dospjeli ljudi i društvo izbijanjem jugoslavenske krize i najposlije rata, navele na naglašen angažman: mirotvorni, humanitarni i edukacijski. Svoju ulogu vidjela je u naglašavanju kreacije kao kompenzacije i perspektive.

Njezina udruga Otvorena vrata bila je poticajno utočište prognanicima i izbjeglicama, najviše ženama i djeci, jer im je nudila radost stvaranja u zajedništvu. Ta se faza njezina života podudara s preseljenjem u Split i predavanju inspiraciji dalmatinskog pejzaža i mentaliteta koji su joj bliski. U Splitu, u zajednici sa suprugom Vančom Kljakovićem, no podjednako i u vlastitim akcijama i programima dospjela je do klimaksa, u kojem su se spojili svi njezini talenti i iskustva. Uminućem rata njezino se djelovanje, razvedeno na više razboja, među ostalim i u publicistici, povuklo u mirniji tok: umjetnosti, komunikaciji i edukaciji.

Osim Splita i njegove kulturne atmosfere, na otočiću Vrniku, ljetnom refugiju od mladih dana, našla je poticaje koje je naglašeno počela razvijati 1990-ih godina: stvorila je od njegova kulturni fokus, osebujan po neinstitucionalnosti, neformalnosti i nekonvencionalnosti. Sve vrničke priredbe i događaji imaju dijalošku tendenciju i naglašeno individualan ton: cilj im je socijalizacija kreacije, a u kreaciji ne samo stvaranje formi nego ponajprije stila ponašanja i življenja. Snješka Knežević

Vida Tućan rođena je 1938. u Zagrebu, gdje je polazila osnovnu školu i gimnaziju, studirala arhitekturu i fizičku kulturu te 1965. diplomirala na Fakultetu za fizičku kulturu. U doba studija počela je izrađivati kostime za zagrebačka kazališta i izlagati kreacije odjeće. Nakon prve samostalne izložbe 1971. u Zagrebu primljena je u ULUPUH. Od 1972. živi u radnoj, kasnije bračnoj zajednici s redateljem i književnikom Vančom Kljakovićem s kojim surađuje u kazališnim, televizijskim i filmskim projektima kao kostimografkinja i scenografkinja. Pripremila je više desetaka samostalnih izložaba, revija, hepeninga i performansa u zemlji i inozemstvu, sudjelovala u nizu skupnih izložaba i revija. Od 1991. živi u Splitu, a dio radnog i kreativnog života provodi na otoku Vrniku kraj Korčule.