Izložba umjetnika Matka Mijića otvara se u Bolu

Nemoj zaboraviti disati         
 
Moguće da je Matko, kako tvrdi likovna administracija majstor malih formata, te da je barem za „klovićevsku" mrvicu „monumentalan u malom". Moguće. Ne umišlja niti on, niti ja.
I kada gledam ovu cjelinu i prijeđeni put (a to je kao „kap na kap" u vrtu uz tanašnu nožicu biljke),  pitam se čemu veliki formati? Čemu velike kuće kada čovjeku treba samo toplina. Sve stane u nekoliko desetaka centimetra, sva limfa boje i stvrdnuta tvar stane u ovu fizičku smjernost. Jer ako je išta na kušnji onda su to mjere, fizičke mjere u umjetnosti. Što ne stane u medalju?  Što ne stane u ovu malenu kućicu? On je monumentalan i u noktu svojega prsta!
Mjernik sa mjerničkim instrumentom pun revnosti, ali i najveći umnici i stvoritelji slika (od Pollocka do Kesera) govore da je veliki  format intimni format. Razumijem to. Može se „ući" ili zakoračiti u sliku ili u ambijent ili što već jest...  Držim ovaj format intimnim formatom na drugačiji način. On je sušti trag prisustva, dnevnik disanja,  razbijena a cjelovita slika bivanja. To disanje znaju kaligrafi, tašisti i prolijevači boja, to znaju minijaturisti, to zna i Matko koji je završio mali format (studij), koji je pekao medalje zajedno sa rukama i trovao se otrovnim parama i njihovim hlapljenjima.  
Mogao bih pretenciozno reći da istražuje. Radije ću misliti da je znatiželjan, a ponajbolje da samo diše i da se toliko puta, kao ovdje, mijenja u nastojanju da ostane istim. Stoga molim neka na ovome mjestu ne pričaju o novome i starome. Čovjek svaki dan diše... Novo u umjetnosti je čovjek koji prohodi i ne ostavlja isti orošeni trag na staklu. Nikakvo nadahnuće, nikakva imaginacija, nikakva muza ili Kairos. Sve su to izlizane i potrošene riječi. To je samo disanje. Gruba, korozivna nakupina znači njegov kašalj ili da sa njegovim grlom nešto nije u redu; lazurni potez znači da lakše diše i da je danas bolje.
To su dnevnički zapisi u rasponu od dramatičnosti do mira, od nemira do utihe, od lirizma do ekspresionizma, od tašizma i enformela do kaligrafije, od aglomeracije zemlje izorane drvenim plugom do lazurne glazure koja je zrcalo njegove očnice. Ima tu mrežastih struktura, slučajnih i isluženih stvari posebice onih izgubljenih koji su našli smisao. Tu su i palimsestski slojevi i stratigrafije, reljef boje i reljef tvari, dramatična crvena mrlja nalik na Hrvatsku, udubina koja sliči na Šimunovićevu „grottu".  Pa onda polumrak konobe u suton, trogirsko ili „jedva jedvice" svjetlo Jakovljevo (Pavić). Ima  tu i zvijeri s iskeženim očnjacima toliko mahnitih u naletu da gube komade svojeg tijela, a onda opet smireni odnos crne mrlje i plavog traga, odnos žutog i bijelog, crvenoga i crnoga, hrapavoga i caklastoga, a sve opet uokvireno bjelinom u koju se ponekada boji taknuti.
"Malešni jajoliki ab ovo, razlistani ili zatvoreni ukazuju da imaginacija i mašta nije u nabrajanju predmeta, nego od jednog predmeta stvaranje mnoštva, od jednog bića stotine bića." –  Ive Šimat Banov