Izložba 'Ugo La Pietra: neuravnoteženi sistemi' u Splitu

Ova izložba prvi je modul u oblikovanju velike međunarodne izložbe o Međunarodnim susretima u Veloj Luci 1968-1972 kojom će isti biti cjelovito predstavljeni u MMSU u Rijeci 2021. godine nakon višegodišnje pripreme projekta udruge Siva zona. 

Održani 1968., 1970. i 1972. u Veloj Luci uz prisustvo značajnih domaćih i svjetskih imena te započeti kao ljetna kolonija likovnih umjetnika za rad u tradicionalnom mediju mozaika, kroz sljedeća dva izdanja ostvarili su interdisciplinarne sinteze raznih umjetničkih disciplina, urbanizma, arhitekture te napokon multimedijalnog pristupa koji uključuje masovne medije. 1970. se planirala gradnja trustičkog naselja Plitvine čiji je autor urbanističkog rješenja Ricardo Porro. Sudionik je bio i Ugo la Pietra, čije rezultate sudjelovanja ova izložba cjelovito predstavljamo po prvi puta.
Međunarodni značaj institucije interdisciplinarnog rada umjetnika Uga la Pietre u globalnom kontekstu neupitan je. Kao pokretač brojnih istraživačkih i umjetničkih grupa (Gruppo del Cenobio, Gruppo La Lepre Lunare, Gruppo Design Radicale, Global Tools, Cooperativa Maroncelli, Fabbrica di Comunicazione, Libero Laboratorio), La Pietra je svoj rad etablirao na razmeđi arhitektonske, dizajnerske i umjetničke prakse.
1967. godine La Pietra inicira teoriju o neuravnoteženim sistemima te ih transformira u radove i akcije radikalnog dizajna u urbanim okruženjima; istraživanje urbanih periferija iz 1968. koje je inicirao s L. Marzotom, a koji su eksplicitno referirali na strategije re-aproprijacije urbanog ambijenta od strane korisnika odnosno građana; te njegovo gostovanje u Veloj Luci u okviru Međunarodnih ljetnih susreta 1970. kao i prijedloge za intervencije u korčulanski pejzaž.
La Pietra polazi od načela po kojem materijal dizajnera nisu fizički entiteti već komunikacijski bitovi, u čemu se ogleda radikalna kritika neopozitivizma i modernizma. Zamornu repetitivnost birokratiziranog društva zrcali u djelima koje Gillo Dorfles naziva pittura randomica (nasumično slikanje). Iz tog strukturalističkog pristupa razvijaju se objekti i ambijenti koje autor naziva strutturazioni tissuali (strukture tkiva), a čija je značajka i dalje nasumični efekt, gdje interes za odnos programiranog reda i slučaja likovnih elemenata i njihovu interaktivnost s publikom dijeli s umjetnicima arte programmata, talijanskim krilom vizualnih istraživanja unutar umjetničkog pokreta Nove tendencije.
Krajem 1960ih stvara imerzivne audio-vizualne ambijente, eksperimentirajući s uranjanjem pojedinca u svjetlo, zvuk, vodu, zrak. Grupa radova pod nazivom modeli ponašanja bili su prvi rezultati La Pietrine teorije neuravnoteženih sistema. On gradi da bi dekonstruirao, kaže Angela Rui. La Pietrina teorija i praksa neuravnoteženih sistema dozvoljava pojedincima i zajednicama da razlikuju i prisvoje 'stupnjeve slobode' kako bi 'živjeli' a ne samo 'koristili' (ili konzumirali) grad. Svojim djelom potvrđuje da je prostor unutar kojeg živimo i djelujemo ništa više doli fizičko utjelovljenje moći, a njegova potreba da društvu isporuči ne objekt već metodu,očituje se koliko u neumornom pokretanju časopisa, toliko i u istraživanju, analizi i sintezi odnosa periferije i centra te nizu radova koji se bave reaproprijacijom grada od strane njegovih stanovnika.

Moguće intervencije na obali uz Velu Luku, gdje je 1970. surađivao na razradi plana turističkog naselja Plitvine, La Pietra također opisuje kao neuravnoteženu intervenciju. Smatra da je fundamentalna želja čovjeka iz urbanizirane sredine da u turističkom naselju nađe prostor za kolektivno stvaranje te prepozna potrebe turista za privatnošću, servisima, slobodom, kreativnošću i komunikacijom. Njegov projekt predlaže prostorni model za transformaciju pejzaža dalmatinske obale, koji je predstavio na pratećem simpoziju pod nazivom Urgentna urbanost – prijedlozi za dalmatinsku obalu. Projekt je nastavak njegovog istraživanja Urbana čvorišta, koje je započeo 1965. Prijedlog uključuje radikalnu land-art intervenciju rezanja vrha obližnjeg otočića.
La Pietrini filmovi još su jedan vid modulacije sinestetičkog razmišljanja i dekodiranja urbanog, i na izložbi ih je prikazano četiri. Stupovi i lanci (1979.) na duhovit način ukazuje na moguća poboljšanja urbanog mobilijara (koji se već tada svodi na modele restrikcija kretanja uz pomoć lanaca i stupića). Reaproprijacija grada ističe da se taj proces ne odvija kroz fizičke intervencije u prostoru, već kroz mentalne procese. Za danas, dovoljno! (Komutator) performativno umješta vlastito tijelo u urbani prostor pri čemu se ono naslanja na jednostavno konstruirano pomagalo koje mijenja kut gledanja i time ostvaruje novu percepciju prostora.

(iz teksta Darka Fritza i Sonje Leboš)

Izložba je u srpnju ove godine predstavljena u galeriji Oris u Zagrebu.