Izložba Tatjane Bezjak u Galeriji događanja

Nacrtane kroz prostor i samim prostorom, zavijorenih krivulja – kao da vjetar podiže i obmotava siluetue, nosi njihove prozračne opne, njihovu mrežastu paučinu, kao da iscrtava njihovu lakoću. Vjetar kao vječito kretanje i vječita promjena, kretanje kao priroda materije i kao priroda svijesti. Svijest kao krila i kao let.

Let je priroda krilatih. Kao i atoma – cijelog jednog, pradavno zavibriranog svemira, koji i dalje neumorno titra, sićušan, nevidljiv.

Let – vječita čovjekova težnja. Krila kojima je moguće letjeti – još uvijek nedostižan čovjekov san. Još uvijek ali, iskustva slobodnog leta u snu, ekvivalentnog ptičjem letu s krilima, kod ljudi su ipak često tako živa, tako lijepa, tako stvarna iskustva. Pomalo neobično jer osjetila nam nikada nisu takav let doživjela, ne vuku korijen iz materijalne stvarnosti ta iskustva – nitko od nas nije letio poput ptica. Osim ako takav let nije stvaran na nekoj drugoj razini postojanja sačuvanoj u dubokim slojevima našeg pamćenja.

Iako, s druge strane, mi letimo cijelo vrijeme i bez krila, čak i u ovoj našoj, materijom i silom teže uvjetovanoj razini stvarnosti – od atoma smo sastavljeni, čija je priroda let. Elektroni oblijeću veliki prostor vjerojatnosti oko jezgri, slično orbitiranju satelita oko planeta, planeta oko zvijezda, svih nebeskih tijela oko središta galaksija, dok i one same nekamo lete. Letimo stalno i uvijek, ali ne osjećamo taj let, jednako kao što nismo u stanju vidjeti svojim očima mikro-sastojke vlastite građe niti ogromno prostranstvo neba iznad naših glava, već tek jedan njegov djelić, tek jednu naznaku i slutnju dubine.

Od manje vidljivih, finijih paučinastih niti, od podebljanijih i težih poteza, pa sve do istaknutih kontura guste tinte, pred bjelinom je zidova prostorna kaligrafija Krilatih. Svjetlost, njezin spektar, jakost i usmjerenje, preobražavaju ih od pozitiva do negativa, od kostura do aure. U izmjeni svjetlina i zatamnjenja, punina i praznina, međuprostora nastalih ritmičnim ispresijecanjem spiralnih linija, Krilate su ništa više od priviđenja, jedva naziruća zbivanja ili to mogu svakog trena postati. Kao da nisu od željeza. Materijalnost Krilatih – gdje počinje, a gdje završava, gdje je prijelaz ili granica sa svijetom ideja i duha, krilatim, bestežinskim svijetom – nije jasno.

Invociraju znanja o raznorodnosti priroda unutar jednog te istog bića jer mnogostruko su promjenjive pojavnosti, mogu se uprizoravati beskonačno.

Kao žive, pomične pozadine, zidove zamjenjuju ljudi i njihovo kretanje prostorom pa zajedno sa Krilatima stvaraju strukture njihovih formi. Dinamiku volumena, njihovo razlistavanje, ispreplitanje, uvijanje, skupljanje i širenje, nastanjuju boje i pokreti, lica i tijela. Ulaze jedni u druge. Iz svijeta u svijet, iz tijela u tijelo kao u drevnim mitovima o selidbama duša.

U tom prožimanju, cjelina svake Krilate uvijek je nova. Propusna cjelina; jednakovrijedno je određuju punina kao i praznina, unutarnje kao i vanjsko, svjetlo kao i tamno, mirovanje kao i pokret, poput propusnosti sna i jave, uzemljenosti i leta, zamišljenog i ostvarenog. Rezonanca unutarnje istine o stvarima - od elektrona, do galaksija, letimo uvijek i stalno. Tatjana Bezjak