Izložba slika Mirjane Karoline Koren

Odsjaj

Slikarski senzibilitet i stilsko usmjerenje Mirjane Karoline Koren postojano izmiču svakom trendu i trenutku recentnog slikarstva. Promatrajući slike ove autorice, nametnula mi se teza Josipa Depola po kojoj niti jedan pravac „avangarda nije tako radikalno odbacila kao što je to učinila s romantikom, nastojeći joj zatrti svaki trag“. Romantika, po Depolu, kao da je nespojiva s bilo kojim vidom suvremene umjetnosti, pa je bilo očekivano da će se najdulje zadržati u progonstvu, no „pokazalo se da su ti animoziteti i otpori spram romantike zapravo proizlazili iz kompleksa i nemoći avangarde koja je zatajila na najosjetljivijoj točki naše ljudskosti, našem pravu na san“. To „pravo na san“, snoviđenja, ili prizore s onu stranu stvarnosti pažljivo su u slikama Mirjane Karoline Koren provučeni kroz slojeve povijesti našeg modernog slikarstva, u dugom i dalekom asocijativnom nizu od Mirka Račkog, preko Emanuela Vidovića, Miljenka Stančića, Vasilija Jordana, ali i Zorislava Drempetića Hrčića. Taj obvezujući niz velikih prethodnika nije, međutim, ovdje prisutan kao citat ili inspiracija, već nesvjesni eho koji je blizak temperamentu i senzibilitetu slikarice. Na granici simboličkog komponiranja prizora, lirske figuracije koja se pretapa s oniričkim slikarstvom, Mirjana Karolina Koren gradi iznimno scenične prizore, za koje nismo sigurni jesu li odsanjane kulise pune arhetipskih simbola nesvjesnog i podsvjesnog ili reference na mitološke prikaze. Melankolija prizora potencirana je odabirom toplih tonova boja, sjenčanjem detalja arhitekture, ali i uvođenjem likova koji muziciraju. Ponekad ćemo u tim slikama sjećanja više prepoznati poruku o prolaznosti ovog materijalnog svijeta, o prijelazu duše u neke druge dimenzije stvarnosti, a možda i konkretnoj šetnji u nekim labirintima venecijanskih laguna ili čak mementu o mogućim pejzažima Hada. U ovom slikarstvu bez sumnje postoji dualnost između svijeta svjetla i svijeta sjenâ, no teško je razdijeliti stvarni doživljaj i sjećanje umjetnice od arhetipskih elemenata. No, tomu ne treba davati preveliki značaj jer sjeta i romantičarski naboj koji sjaje s ovih slika kao da sve više u današnjem trenutku ponovno dobivaju na važnosti, u traganju za pomalo starinskim sinestetičkim iskustvima boje i zvuka, koja nisu uvijek proizvod hladnog tehno-virtualnog svijeta.

Iva Körbler