Izložba slika Gordane Bralić

Gordana Bralić slikama prikazanim na ovoj izložbi ostaje vjerna svojim prethodnim likovnim istraživanjima osnovanim na geometrijsko– minimalističkim principima. Naime, u autorice se u njenom samom umjetničkom početku probudila sklonost određenoj vrsti geometrizma kao sredstvu intelektualnog pristupa umjetnosti, tako da su već ti rani radovi ukazali na autoričinu promišljenost i zrelost, odnosno želju k sustavnom istraživanju problema kojeg si je zadala.


Gordana se služi svojevrsnom geometrijskom ikonografijom, ali samo kao polazištem za svoja likovna istraživanja koja su konceptualne provenijencije, a kreću se prema promišljanjima perspektive, iluzionizma i ambijenta. Za autoričin rad može se konstatirati da od pojedinačnog ide prema općem. Njeno platno, ne velikih dimenzija, samo je jedno koje čini sustavni niz. Ono je minimalističko i geometrijsko, ali već u odnosu s drugim, na prvi pogled vrlo sličnim, postaje nešto drugo. Stoga bi bilo pravilnije govoriti o slikamainstalacijama, koje su više prilog ambijentalnom no pojedinačnom prostornom iluzioniranju, jer ih treba iščitavati kao seriju, premda i svaka 'slika' za sebe funkcionira kao smišljeni, u autorice već u početku načeti likovni problem.

Koristeći principe minimalističke adicije, Gordana će na svako platno crnim akrilom nanijeti okomite linije koje se od slike do slike razlikuju svojom količinom, debljinom i rasporedom unutar zadanog kadra samog platna. Spaja ih po vizualnoj logici kao diptihe ili triptihe, a svi zajedno izloženi stvaraju profinjeni vizualni ambijent satkan od ritmičkih izmjena koje stvaraju prostornu iluziju. Crno-bijela akromatska gama tonova logično je odabrana, u stvari, jedina je i moguća kako bi problemi koje autorica istražuje bili ogoljeni od svega suvišnog.
 
Kada gledamo pojedinačnu Gordaninu sliku, uviđamo da se radi o autorefleksivnom i nereferencijalnom postupku jer se autorica u svom slikarstvu služi isključivo primarnim sredstvima koje sustavno nadograđuje kao izvjesno poslanje, odnosno realizaciju zadatka kojeg si je već u početku svog umjetničkog puta jasno zacrtala. Zadani format, grundirano i bijelim akrilom obojeno platno te nanošenje minimalističko–geometrijske forme crnom bojom ne dopuštaju nikakvu ekspresiju, naraciju ili deskripciju.

Ti su osnovni elementi dostatni za definiciju slike. To je, dakako, bit primarnog i analitičkog slikarstva kojemu je isključiva namjera afirmirati vlastiti metier, odnosno temeljne (primarne) činjenice slike. Gordana stoga analitički ispituje mogućnosti slike i samog procesa slikanja, izjednačuje finalno djelo s procesom njegova nastanka.

Njezino slikarstvo odražava primarne vrijednosti slike kao vrijednosti same po sebi razumljive, ali i proširuje njihove konvencije. Spajanje tih minimalističkih pojedinačnih elemenata u cjelinu, odnosno pomak k ambijentalnim i iluzionističkim promišljanjima kao konceptualnoj nadgradnji izraza koji je u svojoj osnovi minimalističke provenijencije, govori o specifičnosti i zrelosti umjetnice, kao i njenoj izrazitoj slikarskoj osobnosti koja afirmira slikarski senzibilitet jasnim autorefleksivnim stavom, danas, nažalost, zaboravljenim i napuštenim od većine suvremenih umjetnika. Mladen Lučić