Izložba Slavka Kopača u Galeriji Adris

Doista, i osjećaj, i slutnja, i prekognicija samo su tipovi uvida, a da se sve ne doseže samo razumom, spekulacijom, organizacijom i kalkulacijom, dokazuje veliki hrvatski Parižanin, Vinkovčan i svemirac Slavko Kopač. Gotovo da ništa nije apsurdnije, u odnosu na nj, od njegove titule: „akademski slikar“. Ali tu je titulu ovjerio veliki Vladimir Becić, tko bi je, dakle, mogao osporiti? Niti ne pokušavam; u svoje se početničko doba Kopač, s razlogom, kitio tom titulom; kako je, poslije 1948, počeo napredovati velikim koracima u maštarije i vizije, kako se počinjao diviti djelima likovno nepismenih, otkačenih i marginaliziranih, kako je i sam počeo otkrivati svu ljepotu života na margini – ne ubirući društvovne prihode na svoju darovitost, znanje, autoritet i ugled – tako se čarolija Akademije počela topiti, a on, skroman i tih radnik, više-manje nezaustavljiv u skitanju stvarnim i imaginarnim stazama, u stihovanju i slikovanju, u kiparenju i uzlijetanju, u afirmiranju, kolekcioniranju i muzealiziranju un art autre, koja će, u njegovoj i Dubuffetovoj inačici, uskoro postati art brut – otvorena će srca susretati svijet blag i pogibeljan, lijep i rugoban, smiješan i groteskan kao dijete pripušteno u gužvu velegrada: bosonogo, oslobođeno od svih škola i svega naučenog, spremnog da umjesto jedne vrsti znanja dotakne sva: regularna i neregularna, kodificirana i apokrifna. (…)

Teško bismo našli, ne samo u našoj modernoj tradiciji, slikara koji je koristio toliko različitih pa i neslikarskih, štoviše: antislikarskih materijala, kojima je, barem dijelom, i definirao svoj djelatni likovni teritorij. Jednim je svojim dijelom to bila komponenta art brut-ovske poetike, dijelom segment općenitoga, trendovskog nastojanja poslije ‘45. Tada je znamenito Adornovo pitanje počelo dobivati najrazličitije odgovore, a jedan je od poštenih, ali i prilično disfunkcionalnih – u odnosu prema Adornu, ne i prema umjetnosti – bio onaj o otvaranju novih, drukčijih polja slikovne egzistencije; dijelom posljedica Kopačeve „agitacije“ prema kojoj sve obilježeno ljudskom rukom može biti umjetnost, a svaka tvar oko nas može postati umjetničkim tvorivom: u tome je bilo najviše njegove demijurgije, njegovih vračbina, njegove tolerancije i potpune, ljudske otvorenosti cijelome svijetu: svijetu novih tehnologija (koji ga opskrbljuje novim materijalima), svijetu osobnih uspomena i svijetu novostvorene Druge domovine, svijetu spavača i svevremenih sanjača, svijetu osvajača i istraživača, svijetu plemenâ: ritualâ, magije, prvobitnog razgovora s bogovima.“ iz teksta Igora Zidića

Slavko Kopač (Vinkovci, 21. kolovoza 1913 — Pariz, 23. studenoga 1995), poznati je hrvatski slikar i kipar. Nakon završene gimnazije u Vinkovcim,  diplomu stječe na ALU u Zagrebu u klasi V. Becića. Nakon toga boravi u Parizu, nakratko u Mostaru i Zagrebu.  Nakon kraćeg boravka u Firenzi, vraća se u Pariz gdje je bio tajnik Društva Art brut te kustos i konzervator Zbirke Art brut do 1975. Bio je dopisni član HAZU od 1992.

Isprva slika portrete, vedute i mrtve prirode, većinom u ulju i akvarelu, gradeći izraz na realističkoj i postimpresionističkoj tradiciji hrvatskoga modernoga slikarstva. Potom pod utjecajem L. Juneka kompoziciju gradi mrljama sve čišćih tonova  te stvara male apstraktne improvizacije. Za boravka u Italiji slika akvarele s nadrealnim obilježjima velike kompozicijske i prostorne slobode. Tragajući za arhetipskim, sintezom značajka nevješta dječjega i prethistorijskoga crteža stvara maštovit i naivan svijet, suprotstavljen tradicionalnoj estetici.

U potrazi za potvrdom dolazi u Pariz, gdje u kontaktu s J. Dubuffetom i umjetnicima art bruta, koji potaknuti umjetnošću »netaknutih likovnom kulturom« (samouki umjetnici, osobe s mentalnim teškoćama i djeca) njeguju intuitivan i spontan izraz oslobođen bilo kakve konvencije, njegovo slikarstvo dobiva daljnje poticaje: vraća se ulju, registar boja suzuje se na smeđu, a crtež, često blizak stilu šaranja po zidovima, kojim unosi dobroćudni humor i ludičnost, postaje bazom njegova vizualnoga izraza. Početkom 1950-ih eksperimentira s konvencionalnim tehnikama (ulje, gvaš, akvarel i vinil). Potom tim informelističkim pastoznim slojevima boje počinje dodavati različite materijale (čađa, komadići stakla, dijelovi automobilskih guma ili čeličnih žica), a na boju, često pomiješanu s grafitom, ugljenom prašinom, gipsom ili pijeskom, katkad aplicira i tekstil ili papir u boji.

Često poseže i za oblicima nađenima u prirodi, kao što su kamen i kora drveta koji mu nameću uglavnom lirski intoniranu kompoziciju, ili odbačenim uporabnim predmetima dajući im novi život. Godina 1970-ih često radi u papiru; u tehnici papier mâchéa izrađuje skulpture naglašene redukcije na kojima boja postaje njihovim organskim dijelom te kolaže sa ženskim likovima, u kojima, služeći se primitivističkim pojednostavljenjima, preispituje tradicionalne pojmove ljepote. Izlagao je samostalno u Zagrebu, Vinkovcima, Firenci,  Rimu… U više navrata u Parizu, potom u Rijeci, Beogradu i Splitu. Važne su i izložbe u SAD-u (Louisville, New Orléans, Chicago, Houston i dr.). Izlagao je i  na brojnim skupnim izložbama. Bavio se i opremom i ilustriranjem ekskluzivnih publikacija, uglavnom s vlastitim tekstovima i pjesmama u slobodnoj formi, u kojima uspostavlja jednakovrijednost crteža i pisma. Slikarstvom intimnoga, poetičnoga ugođaja, temeljenim na osebujnom povezivanju nadrealizma i primitivističkoga oblikovanja, poglavito prizorima neposredne dječje vizije, proširio je granice jezika umjetničkoga izražavanja.
Katalog izložbe