Izložba Siniše Majkusa u Splitu

Polimorfni nomad
(uz instalaciju Megamix Siniše Majkusa)

Siniša Majkus umjetnik je koji se, usprkos svojoj akademskoj formaciji na Odjelu za grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu - grafiku je, naime, diplomirao kod Miroslava Šuteja 1989. godine, u potpunosti posvetio, uvjetno rečeno, mediju skulpture. Iskustvo takvog obrata razvidi se u njegovoj umjetničkoj proceduri: kvalitete crtačkog i grafičkog rada sa fiksne podloge prebacuje u prostor galerije, pejzaž ili čak podmorje te minimalnim lineamentima gradi čvrste, ali optički rahle „volumene“. Moguće je ustvrditi kako je Majkus napustio krutu ortodoksiju medijske pripadnosti i bavi se mogućnošću nadilaženja ustanovljenih pravila i ograničenja. Napokon, crtež je uvijek i bio vjeran pratitelj umjetnika, napose kipara, od njihovih formalnih akademskih obrazovanja pa do studija pojedinih likovnih izazova tijekom kasnijih njihovih karijera. Dakako, ovdje je riječ o propitivanju samog medija crteža i njegovo otvaranje prostoru što je eksperiment kojega Siniša Majkus provodi posljednjih nekoliko desetljeća. Kao rezultat neprihvaćanja strogih medijskih klasifikacija pojavile su se njegove danas već prepoznatljive skulpture ili mrežaste trodimenzionalne akumulacije oblikovane uporabom raznobojne žice. I to sve redom njegovom vlastitom rukom rađene. Umjetnički angažman Siniše Majkusa lako se može promatrati i na liniji onog sretnog susreta umjetnosti i industrije kakav se evidentira u povijesti skulptorske prakse dvadesetog stoljeća, poglavito njegove druge polovice, kada se tradicionalne kiparske tehnike modeliranjem, djelanjem ili klesanjem supstituiraju više „industrijskim“ tehnikama savijanjem, varenjem, kolorističkom nadgradnjom i slično.
Nadalje, koliko god se Majkusova djela sagledavala i analizirala u registru apstraktnog umjetničkog jezika, osobito djela pozamašnijih dimenzija i postavljena u otvorenom prostoru, ona počesto nose asocijacije na mekane biomorfe ili kakve kristalične forme ponešto „rigidnije“ strukture, ali i na totemske konfiguracije. Ona nipošto nemaju ambiciju razotkriti simptome neke važne društvene problematike i baviti se društvenim spektaklima, već se radi o emancipiranim i autonomnim formama kojima je cilj transformirati ili makar uznemiriti prostor u koji su zašle. Ipak, ta djela nisu determinirana isključivo svojom fizičkom pojavnošću i svojim formalnim svojstvima već emaniraju i stanovitu napetost, odnosno odašilju impulse kojima stimuliraju promatrača na pokretanje asocijativnih nizova i konstrukciju vlastitih doživljajnih narativa – od temeljne strukture spiralne žice do konačno završene kompozicije u prostoru.
U splitskoj galeriji Kula umjetnik intervenira upravo svojom složenom skulpturalnom instalacijom Megamix, u potpunosti prateći site specific protokol pojave umjetničkog djela. Riječ je o kiparskoj instalaciji promjenjivih dimenzija. Ona se, u ovoj splitskoj prostornoj situaciji, sastoji od 144 cjevasta modula od žice ujednačenih dimenzija (200x15 cm) i međusobno učvršćenih posebnim plastičnim trakama. Postavljanje takve „otvorene“ skulpturalne kompozicije u galerijski prostor znači provociranje zanimljivih optičkih, napose kolorističkih efekata i stanovitu „vizualnu pokretljivost“. Ta je skulpturalna instalacija zapravo zamišljena kao promjenjivi objekt koji modulira svoju narav i dimenzije sa svakim novim izložbenim prostorom pa je u tom smislu određen i mjestom i vremenom, ali i iskustvom promatrača. Prethodno je umjetnik taj svoj rad, primjerice, bio postavio u Laubi u Zagrebu, negdašnjoj konjušnici austrougarske vojske, ali i u crkvi Sv. Krševana u Šibeniku, sakralnom prostoru koji se danas koristi za izložbenu djelatnost. Međutim, ovoga puta Majkus uvodi svoju skulpturu u ambijent kojeg određuju izvorni kasnoantički zidovi Dioklecijanove palače te stvara neponovljivi estetski dojam, ali i potencijalnu platformu za inicijaciju raznih semantičkih procesa. Izgleda da je zajednički nazivnik svih ovih prostornih situacija Megamix, a temeljni modul valjak od žice duljine dva metra i promjera petnaest centimetara. Sve ostalo je drugačije i potpuno novo, pa se ova instalacija razumijeva kao polimorfni, permanentno transformabilni nomad.
Nije naodmet još jednom istaknuti kako je Majkus doista izrazito zabavljen formalnim značajkama svoga rada, no pravi je njegov fokus upravljen gradbi kompozicije u samom prostoru i njezinu snalaženju u novim prostornim datostima. To nije tek izložena, inertna masa nego organizam koji aktivno sudjeluje u preoblikovanju prostora i u dezintegraciji njegove dominacije, a što se osobito razvidi u okružju robusnih zidova Dioklecijanove palače u Splitu. Već se u osnovnoj strukturi rada, a to je spiralna linija, dinamiziraju i napinju prostorni odnosi, ali i oni semantičke naravi jer se bude asocijacije na mikroskopske strukture i temeljne matrice života. Ipak, imperativa čitanja nema jer je mogućnost iščitavanja prepuštena afinitetima promatrača, a osnovna motivacija umjetniku je generiranje likovne snage relativno rahle strukture kojom izaziva potentan prostor. Kada se govori o velikim instalacijama Siniše Majkusa, pa tako i o Meganixu, tada zapravo i nije moguće govoriti o adaptabilnosti umjetničkog djela prostoru, nego o iskušavanjima toga prostora djelom i o poticanjima stanovitih mijena koje se u velikoj mjeri reflektiraju ponajprije na prostor sam. / Dalibor Prančević, kustos izložbe

(Ovaj tekst nastao je u okviru istraživačkog projekta Pojavnosti moderne skulpture u Hrvatskoj: skulptura na razmeđima društveno-političkog pragmatizma, ekonomskih mogućnosti i estetske kontemplacije kojega u cijelosti podržava Hrvatska zaklada za znanost pod brojem IP-2016-06-2112)