U petak, 30. ožujka, s početkom u 20 sati, u Galeriji Studentskog centra, otvara se izložba Mitra Matića pod nazivom 'Prije skoka'. Izložba je otvorena do 14. travnja.
vrijeme: 30.03.2012.
mjesto: Maribor, Slovenia
Slikar Mitar Matić u svome se dosadašnjem radu bavio stanjima koje bismo nazvali graničnim situacijama percepcije. Tematski, bili su to brodovi na pučini, uglavnom u sutonu; formalno, riječ je bila o slikama satkanim od sitnih mrlja boje (što podsjeća na tradiciju divizionizma) koje u našoj predodžbi stvaraju prizor. I čvrsta značenja slika dodatno zamućena dvosmislenim nazivima, i čvrste konture prikazanih objekata izmicale su našem jednoznačnom poimanju. I ove slike bave se sličnom temom prikazujući ljude u trenutku spavanja. Naziv izložbe Prije skoka sugerira san (i polusan) kao razdoblje prelaska iz svjesnog u nesvjesno.
Slikarev rukopis ostaje isti kao i u dosadašnjem ciklusu brodova – on slika u nizu malih mrlja boja različitih nijansi koje u gledatelja stvaraju dojam punog prizora. Taj 'poentilistički' način korespondira s nesigurnošću motiva i zanimanjem za nešto što je neuhvatljivo, što stalno izmiče našoj logici i zdravorazumskom sudu – to je logika sna u kojemu se prostori i situacije nelogično povezuju i proizlaze jedna iz druge, pa se pitamo koja je čvrsta nit za koju se možemo uhvatiti.
Slikanje u mrljama koje u našem mozgu balansiraju između slike koju shvaćamo 'površinski' i iluzionističkog prikaza, također nas podsjećaju na nemogućnost definicije i čvrstog određenja statusa bilo čega. Kolorit ovih slika čine nijanse plave boje koja varira tonove i intenzitet te sugerira umirenje koje nosi san. Matićevi brodovi u sutonu iz prethodnog ciklusa dobivaju u slikama sna svoj logičan nastavak, jer plave boje također odgovaraju sutonskom koloritu, dok gustoća mrlja na platnu sugerira i 'gustu atmosferu' tog doba dana koje je i samo neodređeno jer je 'između dana i noći'. Slike su gotovo monokromne, a njihova materija sastoji se od nijansiranja plave i uglavnom bijele pozadine koja služi kao podloga koloristički izgrađenim masama. Plava boje ima jak kromatski učinak na cjelokupni kolorit bilo koje slike pa 'utapanje' u plavoj čest je motiv slikarstva koje teži meditativnosti (recimo Yves Klein, ili u nas Anto Jerković).
O nesigurnosti svega u ljudskom životu govore i često nimalo laskave poze modela koji ne upravljaju svojim facijalnim gestama. Njihove su svakodnevne maske skinute i oni su prepušteni ne-logici snova u kojoj se često i poništava sve ono što ljudi misle da jesu, ili bi željeli biti. Gubitak je kontrole potpun i što se tiče sadržaja sna, i što se tiče forme spavača. Ta nelogičnost, repetitivnost i monotonija sna formalno je dobro sugerirana na ovim platnima (u načinu slikanja, boji), slično kao i u Legendi o spavačima, kratkoj priči Danila Kiša koja dočarava trenutke polusvijesti i gotovo halucinantne vizije usnulih.
Primjerice, akt čovjeka koji spava na neodređenoj draperiji kao da gubi svu materijalnost u boji i jedino što asocira neku ljudsku tvar je nježni vrlo blago ružičasti inkarnat (slikan istim rukopisom), međutim toliko suptilan da se gotovo gubi u sivoj ili bijeloj nijansi. San naslikanog, kao i njegov položaj tijela, produkt je slučajnosti, a zahvaljujući njegovoj golotinji on je i dvostruko izložen našemu pogledu, objektiviziran i (na razini teme) kao gol uspavani čovjek, ali i kao niz obojenih točkica, fenomen svjetlosti koji nam se predstavlja (što zapravo i jesu sve slike, ali i sve realne stvari). Nemogućnost poznavanja njegova unutarnjeg svijeta (za razliku od recimo psihološki vjernih portreta) još nam dodatno udaljuje tog čovjeka od našega iskustva i stavlja na drugu stranu svakodnevnog razumijevanja. Neki naslikani ljudi imaju neutralan izraz, neki nespokojan kao helenistički, isto tako usnuli Faun Barberini.
Glazbena je podloga izložbe skladba Briana Ena iz 1978: Ambient 1: Music for airports koja svojim tonovima korespondira i sa samim načinom umjetnikovog pristupa slikarstvu. Ponavljanje melodije sugerira statičnost, i čak monotoniju, koju proizvodi inzistiranje na plavome koloritu (ne monotoniju slike, nego monotoniju statičnosti), a vrlo kratke note mrljice boje na ovim platnima.
Vrlo zanimljiv pristup prikazivanju stvarnosti, koji se zapravo neprestano od nje odmiče, dok joj istovremeno ostaje uporno vjeran, obećava da ćemo od Mitra Matića moći očekivati još puno osvajanja novih slikarskih zemalja, bilo da će nas do njih odvesti brodovima, ili silaskom u svijet sna. iz predgovora Feđe Gavrilovića
