U velikogoričkoj Galeriji Galženica, u petak, 11. studenoga, u 19 sati, otvara se skupna izložba 'Plexus' na kojoj sudjeluju Maddalena Mauri, Kata Mijatović, Nika Radić i Davor Sanvincenti. Izložba ostaje otvorena do 18. prosinca.
vrijeme: 11.11.2011. 19,00
mjesto: Velika Gorica; Galerija galženica, Trg Stjepana Radića 5
U jednoj od svojih brojnih dnevničkih bilješki, James Boswell engleski odvjetnik i pisac, piše kako se boji da će mu u krizi u koju je zapao duša izgubiti prepoznatljivi oblik, da će se, drugim riječima, psihički razobličiti. Danas, zahvaljujući što filologiji, što psihologiji, a što psihoanalizi, znamo da je Boswell patio od hipohondrije i da je njegov strah od razobličenja samo metafora za ono što radije nazivamo gubitkom kontrole nad vlastitim životom. Korijen Boswellowih problema, kako ističe Brian Dillon, ne leži nigdje drugdje doli u uvjerenju da postoji neko savršeno jedinstvo tijela i uma, da je tijelo zapravo stroj, nešto kao hardver kojim upravlja um, odnosno softver.
U trenutku u kojem Boswell piše svoj dnevnik, zapadnoj je kulturi pojam podsvijesti nepoznat, pa možemo samo nagađati da li bi Boswellu tjeskoba koju je osjećao bila lakša da je znao - kao što, zahvaljujući psihoanalitičkoj teoriji, mi danas znamo - da postoje područja ljudskog života koja je nemoguće kontrolirati. Gubitak prepoznatljivih crta nekog bića, gubitak kontrole nad nekim životnim procesom, međutim, u zapadnoj je kulturi još uvijek tabu. Ako se gubitak odnosi na tijelo, biometrijski protokoli za utvrđivanje identiteta (slika lica, otisak prsta, rožnica oka itd.) postaju neupotrebljivi. Ne samo da je poželjno da tijelo bude lijepo i dobro oblikovano, nego i cjelovito. Kao takvo, ono može biti izmjereno, identificirano, klasificirano i uključeno u zajednicu.
Ako se gubitak odnosi na psihu, pojmovi kao što su karakter, odgoj, inteligencija ili duhovnost postaju nevažni u intersubjektivnoj komunikaciji. Smještaj psihijatrijske klinike (umobolnice) na rub grada to i simbolički potcrtava; čak i u slučajevima kada se ona nalazi u gradskom tkivu, njezino simboličko izmještanje iz toka svakodnevnog života obično je naglašeno arhitekturom (neohistoricističke zgrade koje, primjerice, imitiraju srednjovjekovne zamke). Ono što se ne može razumjeti, ono s čim se ne može komunicirati izdvaja se iz zajednice. (...)
Maddalena Mauri je rođena u Rimu, a živi i radi u Viterbu. 2002. izlaže u Muzeju suvremene umjetnosti u Rimu, a 2008. joj izdavač Turan & Thesan izdaje knjigu 'Crteži i karte Maddalene Mauri'. Bila je dugogodišnja suradnica Konfederacije radničkih sindikata u Italiji, za koju je radila postere i umjetničke instalacije, a u zbirci umjetnina Konfederacije radničkih sindikata nalazi joj se nekoliko radova. Bila je finalistica na nekoliko nagradnih natječaja u Italiji (Morlotti, Suzzara i Celeste umjetnička nagrada).
Kata Mijatović rođena je 1956. godine u Branjini, Hrvatska. Bavi se performansom i video radovima. Bila je članica neformalne umjetničke grupe Močvara (1988.-1991.), u kojoj su uz nju djelovali Zoran Pavelić, Ružica Zajec, Aleksandar Čalović i Zdenka Kner. Od 1998. sa svojim partnerom Zoranom Pavelićem aktivno sudjeluje u organizaciji Baranjske likovne kolonije.
Nika Radić rođena je 1968. godine u Zagrebu, Hrvatska. Radi u mediju kiparstva i videa. U svom radu često problematizira pitanja prijenosa poruke, govorne i jezične, ali i umjetničke, te istražuje komunikaciju djela s publikom. Izlagala je na mnogim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu.
Davor Sanvincenti rođen je u Kopru 1979. godine. Školovao se na Filozofskom fakultetu u Rijeci, odsjek za psihologiju; Europskom Institutu za Dizajn u Milanu, smjer interakcije na odsjeku vizualnih medija; Umjetničkoj akademiji Brera u Milanu, odsjek za multimediju i Elektro akustičnom informatičkom centru 'Argo'" u Milanu, oblikovanje zvuka i medijalno programiranje umjetničkih akcija. Izlaže od 2001. U posljednjih 5 godina 9 je puta nagrađivan za svoj rad.
