Izložba Oaze u Galeriji Bernardo Bernardi

Okupljeni oko okruglog stola Bernarda Bernardija dizajniranog upravo za prostor na kojem se danas nalazi istoimena galerija, radovi dizajnerica grupe Oaza sugeriraju raspravu o promišljanju dizajna u odnosu na tradiciju i način oblikovanja predmeta u vrijeme kada su uporabni predmeti nastajali intuitivno, ali u savršenom omjeru mogućnosti i potreba uz nužnu estetsku nadgradnju koja oplemenjuje. Život u skladu s prirodom zimi je tjerao tada brojno ruralno stanovništvo na povlačenje iz eksterijera i privremeno obustavljanje ili minimaliziranje radova na zemlji.

Većina poslova tada seli u interijere gdje se odvija društveni život i okupljanje na sijelima. U svojevrsnom brainstormingu sudionici sijela izmjenjivali su iskustva i stvarali tradiciju i tradicijske obrte  - poput tkanja aktualiziranog na izložbi - poštujući nesvjesno pravila koja danas vrijede u dizajnu: u okviru financijskih mogućnosti, raspoloživih materijala i zadanosti funkcije nastajali su predmeti prilagođeni prostoru, vremenu i potrebama krajnjih korisnika. I koliko god tradiciju  i tradicijsko često percipiramo kao statične i čvrsto ukorijenjene vrijednosti, riječ je o vrlo dinamičnom procesu koji prati nove potrebe i prilagođava se okolnostima.

Predmete suvremenog dizajna i tradicijske predmete doživljavamo kao dvije različite kategorije, a suvremeni dizajn ponekad koristi tradiciju kao inspiraciju ugrađujući rješenja iz prošlosti u nove proizvode – bilo kao element nostalgije ili apliciranje već tada praktičnog rješenja. Postavlja se pitanje, postoji li prekid u kontinuitetu stvaranja i koja je temeljna razlika između tradicijskog oblikovanja i suvremenog dizajna. Jer, tradicija predstavlja čvrstu bazu u kojoj su sadržane mogućnosti određenog vremena s potencijalom nadgradnje, a rješenja suvremenog dizajna oslanjaju se i na prethodna iskustva uz predviđanje mogućih novih potreba. U vrijeme nastanka tradicijskih predmeta dizajn nije postojao kao službena disciplina, ali samo promišljanje u oblikovanju potvrđuje postojanje potrebe za dizajniranjem. Čini se, tradicijski način proizvodnje sadrži začetke dizajna.  

Dizajnerice Oaze već u svojim ranijim projektima poput Projekta Ilica istražuju načine proizvodnje kojima prijeti nestajanje, obrte koji danas djeluju poput čuvara tradicije. Memoriranjem postupaka starih majstora nastoje sačuvati više od starinski proizvedenih predmeta: nastoje sačuvati sam proces. U stvaranju Sijela proučavaju i dokumentiraju vještinu tkanja i prilagođavaju ga suvremenom dizajnu uz uvažavanje novije tradicije – povijesti nastanka prostora u koji smještaju izložene radove. Nakon iskustva na tkalačkom stanu, proces tkanja prebacuju na sam predmet kojem je tkanje namijenjeno. U ovom slučaju riječ je o gotovo zaštitnom znaku: stolcu Bernarda Bernardija. Tkalačkim stanovima postaju drveni okviri koji svojim dimenzijama odgovaraju gabaritima koje je Bernardo Bernardi zamislio upravo za ovaj prostor. Materijali tkanja prilagođeni su čvrstoćom novoj funkciji – sjedenju, a mustre ostaju u domeni tradicije i starih rješenja, izvedene u nešto krupnijoj teksturi i neutralnim bojama. Tako nastaje posve suvremeno sijelo koje u sebi sadrži drevnu vještinu tkanja vješto prilagođenu prostoru galerije oblikovanjem tkalačkih stanova – stolaca i evociranjem funkcije zgrade u kojoj se i odvija sam tečaj tkanja. Mogućnost kombiniranja starih i novih metoda ukazuje na kontinuitet i povezanost tradicije i dizajna i tim više na potrebu očuvanja tradicije – memoriranjem procesa i uklapanjem u nova dizajnerska rješenja: stvaranjem suvremenog Sijela. Ksenija Foretić

Kolektiv OAZA (Nina Bačun, Ivana Borovnjak, Roberta Bratović, Tina Ivezić, Maja Kolar, Ana-Marija Poljanec), prvotno formiran nakon niza zajedničkih suradnji autorica u području dizajna, djeluje formalno od 2014. godine kao Umjetnička organizacija Oaza. Autorice povezuje istraživački pristup radu, kao i kontinuiran angažman na projektima za nezavisnu kulturnu scenu, kako samostalno, tako i u manjim timovima. Uz dva velika samoinicirana projekta (Projekt Ilica i S ruke na ruku) autorice rade na projektima koji uključuju vizualne identitete kulturnih događanja, složene navigacijske sisteme u suradnji s arhitektima, kustoske dizajnerske koncepcije, dizajn predmeta i usluga, scenografije, prostorne intervencije. Prisustvom na međunarodnoj dizajnerskoj sceni, od vremena studiranja na inozemnim akademijama do danas, Oaza svojim samostalnim i kolektivnim djelovanjem aktivno nastoji doprinijeti produkciji i prezentaciji dizajna na inovativne načine, kroz predavanja, radionice i izlaganja.