Izložba Nikoline Kuzmić u Galeriji AM

''U umjetnosti danas rijetko što može više šokirati, privući pažnju, osoban angažman... radovi Nikoline Kuzmić uvelike pobuđuju naš interes jer u sebi sadrže sinetzu umjetničkog djela i nečeg što je poznato svima nama, nečeg čega se svi zapravo bojimo - bolesti. Nikolinini radovi sastoje se od šest vezenih «tapiserija» na različitim materijalima (filcu, žutici, lanu, reteksu i tapisonu) različitih dimenzija, te tri stakla. Upravo krhkost i suptilnost njenih tapiserija svoju ravnotežu potvrđuju u fragilnim pločama koje su napravljene od stakla. Niti jedan materijal kod autorice nije upotrijebljen slučajno, pomalo nekonvencionalni materijali korišteni su upravo kako bi se apostrofirala fragilnost samog materijala i ona ljudskog tijela, čovjeka. Autorica se doduše u nama ne trudi pretjerano pobuditi «suosjećanje» ili svjesnost o neimunosti našeg bića već to racionalno, gotovo stručno prezentira poput izložbenih primjeraka na kakvom summitu znanstvenika. Pomalo biološkom pristupu doprinosi i činjenica kako nijedno od tkiva ne možemo povezati s osobom – NOMEN NESCIO, ta (ne)informacija govori o ozbiljnosti pristupa tkivu kao takvom ali i opet ponovno naglašava, to bi mogao biti bilo tko od nas, bilo čije tkivo na zidu Academije moderne, jedan u potpunosti neobičan spoj znanosti i umjetnosti.
 
Nikolinin rad vratio mi je sjećanje na jednu izložbu «Slip of the tongue» koju sam vidjela u Veneciji 2015., u kolekciji Francois Pinault. Naime tamo sam vidjela rad Felixa Gonzalesa Torresa – Untitled (Blood)koji se sastoji od «zastora» perli koje zapravo predstavljaju kapljice krvi. Minimalizam na koji se Torres oslanjao radeći taj rad nešto je što možemo prepoznati i u autoričinoj suptilnosti izraza. Direktna aseptičnost koja itekako uznemiruje. Ta Torresova zavjesa od crvenih i bistrih perli, svjetlucavih komadića svjetlosti i onih natopljenih zavodljivom, ali opipljivom crvenom, dočarava temeljne metafore ljudskog postojanja, od nade do svjetlosti, krvi kao linije života, kao i naš strah od odnosa prema krvi i morbiditetu. Nikolinin kao i Torresov rad nije samo metaforički prikaz ideje tkiva, tijela, već on govori i o konkretnom fizičkom iskustvu. Postoje ljudi kojima to tkivo pripada, oni isti koji fizički i mentalno prolaze iskustvo promjene odnosa u društvu prema bolesnim ljudima, prema smrti, humanosti te autonomnim pravom upravljanja vlastitim tijelom i životom kao što je i sama autorica napisala u svom diplomskom radu. 
Nikolina piše kako su groblja i muzeji bile su polazna točka radova te interes za groteskno, morbidno i ružno. Smatram kako ovi radovi zbog svog pomalo sakralnog karaktera kada ih promatramo izazivaju odmak zbog vlastite prirode i emocija no ponašaju se istovremeno kao adheziv naše znatiželje i volje da nadvladamo vlastite strahove. Kako bolje započeti no suočavanjem.'' / Tanja Škrgatić
 
Izložba ostaje otvorena do 13. 04. 2019.
Radno vrijeme galerije: uto - sub od 14 - 19 h 

https://www.facebook.com/events/798477490518268/