Izložba Nikice Jurkovića u Jelsi

Umjetnička praksa Nikice Jurkovića od samih je početaka posvećena proučavanju geometrijskih elemenata deriviranih iz okoline, ali i poigravanjem sa slučajnostima; sustavnom istraživanju mogućnosti svakog pojedinog medija, ali i nadilaženju njegovih zakonitosti. Njegov stvaralački put kreće se od čiste ideje koju potom vrlo slobodno materijalizira u onom mediju koji mu je u tom trenutku zanimljiv ili koji toj ideji najbolje odgovara. Zaigranost, neopterećenost i estetska dopadljivost prisutni su u njegovim radovima, ali samo kao prvi sloj cjelokupne priče. Serije njegovih radova svojevrsni su otvoreni (nedovršeni) procesi koje, iako se svaka dotiče različite problematike, možemo sagledati kao jedan neprekinuti niz istraživanja i opetovanog reinterpretiranja autorovih razmišljanja. Strategija rada u svakom od njih je slična, a sličan je i poriv da otkrije što je mimo medija samog. Naime, sam sadržaj izvire iz postupka i želje da (raz)otkrije do koje mjere može razložiti, ali i zaokružiti pojedini rad.
 
Novijom serijom radova umjetnik još dublje ulazi u propitkivanje prirode samog slikarstva, referirajući se pritom na već davno istražene postupke dekonstrukcije pa i dematerijalizacije same forme slike. Za umjetnika je bitna materija, bez ikakve želje da govori nešto o svijetu mimo njega. Razlaganje i redukcija slike za njega je krajnja pročišćenost na osnovne elemente, odnosno na njen materijalni dio/kostur: blind ramu i platno. Za Nikicu je tišina i čistoća platna početna točka promišljanja o slici, ali i njena završna točka. Dakle, autor problematizira status same slika kao objekta te odnos objekt slike svodi na razinu predmetnosti. Odsutnost prizora, naracije, iluzionizma i ekspresije, a pritom potpunu posvećenost analiziranju slike kao tvarne činjenice možemo shvatiti kao svojevrsnu referencu iz povijesti umjetnosti, od enformele, Arte Povera, Fluxusa, Gorgone te primarnog slikarstva.
 
Koliko god se njegovo stvaralaštvo referiralo na postestetsku umjetnost, kolika god mu je intencija razotkriti materijalnu datost slike, Nikica Jurković estetsku uravnoteženost intuitivno privlači. Iako koristi siromašne gole materijale, on svaki element koji dotakne pretvara u likovnu začudnost s vlastitim životom i ritmom. Ako je vjerovati Tanji Špoljar, riječ je o paradoksu. „Iako ruši, razotkriva i dekonstruira, u praznini slike konstruira ljepotu. Sadržaj rada nije u estetskoj sferi, no od lijepog očito pobjeći ne može.“
 
Prilagođeno prema tekstu Tanje Špoljar
 
Organizator: Muzej općine Jelsa