Izložba Mortena Andersena 'Black And Blue' u Laubi

Za Mortena Andersena fotografija je možda poput modrice o kojoj piše Snowflake u predgovoru knjige Black and Blue, istoimenog ciklusa kojim se predstavlja publici u Laubi. Ona je poput udarca koji se dogodio i zauvijek promijenio njegovo tkivo, poremetivši veze koje je naslijedio ili učio o njima u djetinjstvu. Taj se udarac mogao dogoditi u mladosti, za vrijeme nekog od nastupa punk i rock'n'roll bendova koje je fotografirao za lokalni glazbeni tisak.

Kako bilo, promjene boja i oblika koje su uslijedile nesvakidašnje su, i njihova nepravilna forma objedinjuje opus u kojem osim glazbe i tamnih, intrigantnih crno-bijelih fotografija koje pripovijedaju o noćnim zbivanjima ima mnogo toga što vrijedi istražiti.
 
Ciklus Crno i plavo posvećen je Oslu, a sastoji se djelomično i od fotografija koje je Morten snimio u sklopu ranijih serija, često ih objavljujući kao autorske knjige. Knjiga fotografija njegov je 'osnovni medij', a za naše je uvjete impozantan broj od osamnaest izdanja koja je uglavnom sâm dizajnirao, ostavljajući snimcima da svoj narativ – ukoliko postoji – podijele s gledateljima. Oslo iz njegove ruke djeluje poznato, kao mjesto koje od nekud poznajemo, gotovo kao grad u kojem živimo.


Nema velebnih scena, izdvojenih zgrada koje svjedoče o njegovoj kulturnoumjetničkoj povijesti, ili nečemu važnome. Ljude često tek 'okrzne' pogledom, snimajući kroz prozor tramvaja, ili s bicikla kasno navečer, dok ga neravna cesta sprječava da postigne miran i stabilan kadar. Kišne kapi i snježne pahulje sivom, pomalo dosadnjikavom urbanom krajoliku koji ničim ne iznenađuje daju potrebnu zaigranost, mekoću koja prekriva slojeve zaostale nakon noćnih izlazaka, poput zapišanih zidova kućâ i tenisica zaboravljenih na ulici. Mortenov Oslo otvara se kao mjesto u kojem ćemo se bez problema snaći, prolazeći između zgrada po uhodanom puteljku jedne od livada koje su se oduprle urbanizaciji i uređenju. Snima male, obične stvari na koje nailazi, izravno, bez okolišanja – detalje arhitekture, dječje crteže po zidovima, samoniklo bilje uz kolosijeke. iz teksta Sandre Križić Roban

Morten Andersen rođen je 1965. u Akershusu, u Norveškoj. U dobi od petnaest godina radi fanzine i fotografira prijatelje na koncertima punk rock bendova. Nastavlja fotografirati za bendove i norveški glazbeni press tokom osamdesetih, a istovremeno radi i u mračnoj komori jednih dnevnih novina u Oslu. Seli se u New York gdje pohađa International Center of Photography 1990., gdje uči od fotografa kao što su Joan Liftin, Nan Goldin, Ken Schles and Larry Clark. Stažira sa fotografom Magnuma Gillesom Peressom. Prva samostalna izložba u Fotogalleriet u Oslu 1992. Od tada izlaže na samostalnim i grupnim izložbama na Novom Zelandu, u Francuskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Rusiji, Italiji, Austriji, Nizozemskoj, Engleskoj, Švedskoj, SAD-u, Norveškoj, Portugalu, Švicarskoj. Objavljuje 12 knjiga svojih dijela: Fast City (1999), Days of Night (2003), Oslo F. (2005), Leira (2006), White Nights (2006), Fast/Days (2007), ASS TIME GOES BY (2008), Blå Skog/Blue Forest (2009), Jetlag and Alcohol (2009), Color F (2010), M in M (2011) i Black and Blue (2011). Živi i radi u Oslu.