Izložba Mladena Milotića u Funtani

Mladen Milotić je jedan od rijetkih slikara koji se ne fokusira na provjereno i potvrđeno tipiziranje stila i motiva, što znači da istražuje i stvara bez ograničenja. Rezultat je to dugogodišnjeg rada, ali i njegove osobnosti iščitane kroz nemirni duh i vrckavo traganje za novim, neotkrivenim, a duboko zapretenim datostima i mogućnostima koje titraju u nepreglednim vizurama slikarstva mameći iznova na izazov. Njegov bogati opus u kontinuumu nastanka, od šarolike lepeze tematsko-motivskih preokupacija do prepletanja stilova, potvrđuju intenzitet umjetničkog naboja šireći granice izvan kanona i šablone, nerijetko prisutne kod mnogih slikara kao kodirani model dokazane kvalitete.

Milotić hrabro brodi po neistraženim uvalama i pučinama Pictorskog mora već punih četrdeset i šest godina, vjerujući svojoj ćulnosti i imaginaciji koja ga je i dovela do zavidne kvalitete, ali i samosvojnog rukopisa. Od figurativnog do apstraktnog: impresivno, ekspresivno, konstruktivno, digitalno… njegov psihološki impuls reagira višedimenzionalno, razigrano, a uhvaćeno u iskazu, gesti, obliku, boji, u trenutnoj kontemplaciji sustignutih svjetova pa nastaju ciklusi pejzaža, mrtvih priroda, primorskih motiva, portreta, aktova… Brojne likovne kritike eminentnih povjesničara umjetnosti (Gorka Ostojić Cvajner, Martin Bizjak, Lidija Vranić, Juraj Baldani, Marino Baldini…) s pozitivnim predznakom vrjednuju Milotićev cjelokupni opus: Egzaktan i dosljedan, kontroliranih emocija, razvijene opažajne i perceptivne kulture, inteligibilan, pokretljiv i samosvjestan u svojoj stvaralačkoj razvojnoj krivulji. (M. Bizjak) Široki dijapazon tema i motiva bez obzira na raznolikost prizora i ugođaja ne gube značajke auorova rukopisa (Juraj Baldani) 

Najnoviji ciklus slika (ulja na platnu većih formata), otvara čudesan splet primorskih pejzaža s naglašenom arhitektonskom kompozicijom  zbijenom u čvrste kubusne odnose s namjerno izvrnutom perspektivom koja na prvi pogled nosi bljesak dječje percepcije ili Picassove gravitacije. U dopadljivom suodnosu s okolinom, dominanto se nameće tipičnost graditeljstva stiješnjenih kamenih kuća koje proviruju jedna iza druge dinamično se “hrvajući” za svoje mjesto pod suncem. Slikar je s te strane zadovoljio onu psihološku strukturu doživljaja tipične graditeljske atmosfere primorskih gradića. Kompozicijski nizovi od dvije, tri ili više kuća ne izlaze izvan okvira slike već se upravo sažimaju u središtu platna. Široke, svijetle akromatske fasade u kojima bjelina ipak zauzima najviše prostora, provlače se kroz otvorene plohe s finim pastoznim tonalitetom kolorita koji nestaje u igri svjetla i sjene, gradeći tako snažne voluminozne efekte koji se pak šire na okoliš (krošnje stabala poput prozračnih kugli, jablanovi i borovi poput poletnih jedrilica).

Obrađujući strukturu fasada, zaustavlja se na bitnom, bijelo ne ostaje sasvim bijelo već u sebe upija istančani sjenoviti spektar boja gotovo poetičnom bajkovitošću. Ponegdje se oklizne i upečatljivi detalj (grafit na fasadi) u funkciji bilješke ovog vremena. S primjesom nadrealističkih sekvenci, ali i simbolističkih akcenata, cijeli ciklus odiše suglasjem suprotnosti: svježinom i vedrinom u prvom planu i metafizičkom zagonetnošću u “pozadini”. Tretiranje ploha je višeslojno, od lazurno sintetičkih u cjelini do fakturalno analitičkih u detaljima. No, sveukupni dojam nosi fluidnu lepršavost bez obzira na dominaciju akromatskih ili kromatskih tonova. Zanimljivo je istaknuti i samu konstrukciju slika koje nas vuku poput magneta da im se približimo u zanimljivom traganju kroz zagonetne detalje. Otkrivamo niz pojedinosti, zabilješki kojima nas Milotić podsjeća na svoje podsvjesno obilježavanje bitnog, na svoj mali svemir u velikom sve(ne)miru, na ono zaboravljeno što smo negdje vidjeli ili čuli – na rastvaranje forme i otkrivanje ine dimenzije slikarskog realiteta svojstvenog samo onima koji to istinski jesu: slikari po vokaciji!   Silvija Benković Paratova, prof.