Izložba: Izidor Popijač - Žiga i sinovi

Osebujnost izraza prizašla iz talenta i duboke povezanosti sa sadržajnom slojevitošću odabrane motivike, karakteristike su opusa Izidora Popijača - Žige, kipara koji je sjajno povezao vještinu ruke i maštovitost u razvijanju brojnih tematika utkanih u stvarnosti i tajnu života. Popijač izuzetnim senzibilitetom promatra zbivanja u prirodi, s razumijevanjem prati veličajnost ljepote, uočavajući u svemu ideju stvaranja, uzroka postojećem do upućenosti transcendentalnom, vidljivom u travci, grumenu zemlje, kapima vode.

Umjetnik je, a Popijač to itekako osjeća, sastavni dio kontinuiteta u trajanju zemnog, obnavljanja te tvarnosti, ali i uključen u bezvremenost duhovnog kojim djelo uz materijalnu konkretnost dobiva i dimenziju misaonog. Sraslost sa tlom manifestira se u odabiru materijala, pretežno gline, ili hrasta kojeg se starost mjeri tisućama godina. Ima simboličnosti u upotrebi amorfnosti zemlje i stupovite forme drveta - znakovi su vitaliteta u dojmu njihove sačuvanosti i snazi preobrazbe. Potka su rastu života odnosno odraz njegove postojanosti. Za Popijača pulsiranje i taktilitet primijenjenog materijala vrijednost su neraskidiva u ukupnosti umjetničkog događanja, izraslog na silnicama jezgre skulpture i njezinog oplošja. Dakako, uz stalnu iskru emotivnog u oblikovanju punine volumena, zanosa uprisutnjenog i u prividno jednostavnijim zadacima.

Kod Popijača postoji sklonost kreativnoj igri, ali je i važan promišljaj u postavljanju koncepcije i ciklusa i pojedinog djela. Impresivni opus podijeljen je na četrnaest ciklusa koji su i zasebne cjeline, no i često upućeni jedan na drugoga. I najčešće ne nastaju u slijedu definiranih faza, već se svojim dionicama povremeno isprepliću. Potvrda je to Popijačevog stvaralačkog naboja, traženja istine i otvorenosti raznovrsnim izazovima i mogućnostima. Drugim riječima, teško je dionice opusa svesti na zajednički nazivnik, jer uz stilske vrsnosti vidljiva je neukalupljenost nadahnuća, reagiranja srcem u marnosti izvedbe djela ipak neosporna je vjernost realističnoj formi, integrirana u smjene i mjere stupnja opisnosti. Iz predgovora Stanka Špoljarića