U sklopu ciklusa 'Svak na svojoj strani', u Galeriji Sveučilišne knjižnice u Splitu, danas, 6. listopada, u 19,30 sati, otvara se izložba akademskih slikara Gorane Težak i Andi Pekice.
vrijeme: 06.10.2011. 19,30
mjesto: Split; Galerija Sveučilišne knjižnice, Ruđera Boškovića 31
Gorana Težak rođena je 1985. godine u Puli. Diplomirala je 2010.godine slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Duje Jerića. Živi i radi u Puli.
Goranino slikarstvo ne može se lako definirati, lakše ga se osjeti. To je živi proces, neprekidna apstraktna kontemplacija i kolorističko iživljavanje, filozofsko propitivanje sebe i znatiželjno propitivanje drugih, razgovor i svađa sa samim sobom ali i sa svima oko sebe. Osim što svojim jedinstvenim izrazom i visokim likovnim kvalitetama plijeni realan, ali i unutarnji pogled promatrača, te ga zadržava dugo na sebi, brutalno tjera na razmišljanje i refleksivnost.
Iako joj je slikarstvo potpuno apstraktno, bez trunke figuracije i passe-estetike mimesisa, u surovim i sirovim višeslojnim nanosima prvenstveno primarnih boja, u milijunima premaza, s posve apstraktnim, oštrim aleatoričnim oblicima, nijema težnja ka kiparskom, koja grubošću površine svojih radova prisiljava na taktilno, sve to navodi na razmišljanje o figurativnom i na mentalno formiranje stvarnih oblika, iz apstrakcije u figuraciju.
Nije li to neverbalni pokušaj komunikacije između umjetnika i publike preko nekih naših davno zakržljalih moždanih receptora ? Instinkt je riječ koja se netom nameće. Instikt koji se hrva sa kontemplativnošću . Duša i srce koji se hrvaju sa razumom.
Andi Pekica rođen je 1968. godine u Puli. Diplomirao je grafiku na Likovnom odjelu Pedagoškog fakulteta u Rijeci. Profesor je stručne grupe predmeta na Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. Uz slikarstvo bavi se i dizajnom. Živi i radi u Puli.
U svojem radu Pekica se referira na svakodnevnicu, no dok većina piše otvorena pisma svima onima što ih često spominjete u prvim minutama Dnevnika, on je svojevrsni voajer u cijeloj toj igri bez konca koja traži poslušne epizodiste. Motri i nadgleda poput Velikog brata sitne ljudske čarke, bestijarij iz okružja, strku, viri iz svakog zakutka, panoramski snima sa neba, penje se na vrhove planina da bi s bogovima raščistio svjetovne dileme. Smješka se slikar surealnim situacijama koje život znače i problemima na koje ćemo već sutra zaboraviti jer su stigli novi, slični. Razumljivo je da paleta tog čovjeka ni ne može biti defetistički mračna, niti ima razloga za to.
Njegove slike, ne referirajući se na rukopis, suštinu i dozu faktografskog, operiraju istinama i poznatim lokacijama, odredištima iz mladosti i odrastanja a grade se na razmeđi apstrakcije i figuracije, čineći ustupak formalnom nad sadržajnim. Iako i u toj figurativnosti postoji puno nadrealnog, nemogućeg, nestvarnog.
