Izložba fotografija Branka Kukurina i Borisa Sušnja

''Branko Jani Kukurin rado spominje portret svoje none što ju je snimio još u dječačkoj dobi. Portreti staraca, izbrazdana lica uokvirena rupcima, kao i tri nonice na trgu svojevrstan su zaokružen ciklus. Isto tako i portreti zanatlija, kastavskih postolara, zidara, pitura, vinara u njihovom izvornom ambijentu, u radionici i u vinogradu – također s prizvukom svijeta koji nestaje. Kukurin ne bježi ni od urbanih tema, rokerskih i umjetničkih lica u njihovu okruženju, a rado bilježi i egzotične situacije i portrete zabilježene na dalekim putovanjima.
No što povezuje sve ove situacije i „u čemu je bit“? Ili, što je fotografija bez živoga čovjeka i koja ga slika može bolje prikazati od fotografske?
Netko je davno rekao da je fotografija „javna kuća bez zidova“, a ništa nas izravnije ne može dirnuti od ljudskoga tijela i ljudskoga lica. Možda nam je tuđe tijelo izazovnije i uzbudljivije od tuđega lica, no nema ničega što bolje poznajemo, ničega s čime više suosjećamo i što izravnije proživljavamo, bez obzira bilo nam blisko ili strano, privlačno ili odbojno.
Kukurin mnogo češće snima prizore koje obilježava prolaznost i trenutak nego one koje studiozno i pomno priprema. Volja da zabilježi pravu priliku, da zaustavi vrijeme, uvijek je glavna težnja svakoga reportera, fotografa koji uočava najzanimljivije događaje i situacije, kao i ljudske geste i grimase.
Priliku da konačno prikaže izbor iz više od pola stoljeća snimanja portreta dobio je konačno tek sada -  tek mu se sada konačno nametnula ta mogućnost. Zato nipošto ne želi raditi cjelovitu izložbu izabranih portreta, usklađenih radova, artistički usklađenih lica. Ovo nije izložba s tezom, tematski usklađena s točno određenim naglascima, usklađenim tonovima i bojama. Ona je pretežno crno-bijela, ali ima i boje. Ona je pretežno reporterska ali ima i art-fotografije i uglađenih ugođaja, ona je pretežno portretna, ali ima i lica i figura i kompozicija koja ne doživljamo kao portrete.
Snimanje lica – portreta - može imati različite poticaje; može prikazivati ljepotu i sklad, može patnju i bol, može prizivati i društvenu kritiku i upućivati na socijalne teme. Kukurin nastoji izostaviti svaku unaprijed nametnutu koncepciju, nastoji izbjeći čvrst stav koji bi proizlazio iz volje da izložba bude zaokružena i izbrušena. Naprotiv – život, ljudi, zavičaj, prolaznost, slučaj i neka nevidljiva nužda… Nužda koja kaže da stvari moraju biti baš takve kakve jesu i da im ne možemo pridavati drugačija obličja, nepotrebna pravila, krute namete. Zato su ovi ljudi, ovi portreti Branka Janija Kukurina privlačni, imamo ih volju gledati. Oni imaju svoju ustrajnost, svoj ritam, svoj život.'' (Ervin Dubrović)
                                                                
''Boris Sušanj je profesionalni fotograf. To ne govori ništa o načinu, a ne govori mnogo ni o rezultatu njegova rada. No svakako je važna činjenica da fotografski aparat ne prima u ruke prigodno i povremeno. Profesionalni fotografi, dakle oni kojima je fotografija kruh, gledaju na one kojima je fotografija zabava kao ribari i pomorci od zanata na one koji plove na gliserima i turističkim čamcima. Pomalo s visoka i pomalo s prezirom, jer im smetaju u poslu, jer ih često moraju spašavati i jer takvi njihov posao shvaćaju olako – kao zabavu.
Sušanj je godinama radio u novinama, godinama je obilazio ulice i javna događanja, godinama je snimao ljude i zbivanja. Sušanj je reporter, no on je i „zanatlija“, „obrtnik“, ima fotografsku radnju, neprestano u doticaju s ljudima, ugodnim i neugodnim, tihim i bučnim, mladim i starim. Iskustvo, zrelost i staloženost u sprezi s ustrajnošću i odmjerenošću…
Kad ga je Kukurin pozvao da izlažu zajedno, da mu bude gost i da time i nehotično postane njegov „suparnik“, oba su se zatekla u položaju u kojemu su prepušteni odmjeravanju i velikoj vjerojatnosti da jedan bude proglašen „boljim“ a drugi „gorim“. Obojica su svjesni ove okolnosti i obojica dovoljno samosvjesni da su je u stanju prihvatiti.
Boris Sušanj je već izlagao zajedno s Kukurinom. Njihova je izložba u Muzeju grada Rijeke bila duhovito i pomalo ironično koncipirana. Branko i Boris pul Pešćićić (seoce u Halubju, u riječkom zaleđu) slijedila je nakon paralelnog slaloma drugoga dvojca koji se odmjeravao na temu Pariza i Londona!
Sušanj svoje Portrete koncipira s naglašenim stavom, niti ne pokušavajući ostvariti privid nevidljivog promatrača i odmjerenog pripovjedača. Naprotiv, njegove su fotografije mahom stilizirane bliskim kadrom, izabranim detaljem, pojedinostima lica, oštrinom optike i neobičnom vizurom svakodnevnih prizora. Čovjek suzdržana karaktera – za razliku od Kukurinove bučne prisutnosti - koji ne izražava prštavo svoje stavove i nazore, katkad otkriva ljude u krajnostima njihova raspoloženja. Čini nam se da se nije moguće toliko smijati koliko se smiju njegovi „junaci“. Kao da nije moguće tako posložiti likove i glave kako ih je ulovio Sušanj. Paralelizmi i podudarnosti, geste i grimase koje se ne love u trenutku nego u djeliću trenutka.
Kukurin mu se nametnuo kao prijatelj s kojim se svakodnevno druži, a njegovo mu se slikovito lice nametnulo kao motiv koji portretist nikako nije mogao previdjeti. I to u vrlo različitim situacijama - kada je zainteresiran i nezainteresiran, kada se strasno uživljava u okolna zbivanja, kao i kada je odsutan, umoran i - zatečen.'' (Ervin Dubrović)