Izložba 'Egzodusi' u galeriji Fonticus

EGZODUSI
Selektirani, kolektivni, tematski, likovni projekt

Autori:
Cesco Magnolato
Gianfranco Quaresimin
Otello Mamprin
Guido Baldessari
Marino Jugovac

Prezentacija / tekstovi: Eugen Borkovsky
Otvorenje: subota, 30. IX. 2017. u 19.00 h

Projekt je prvi puta predstavljen: SALA COMUNALE MARGERA, Venezia, 2014, kurator: Mario Cossali (I).

Opći predgovor:

Mapiranje nesigurnosti 
 
Ljudska nesigurnost i kratkotrajnost postojanja često se kompenzira fiksacijom na prostor kojeg doživljavamo kao osobni. To je uvriježeni način posjedovanja ili pripadanja lokalitetu. Ova situacija ima arhetipske osobine jer se od početka postojanja čovjek bori za pećinu, kolibu, nastambu. „Kutak pod suncem“ ima u sebi dva najvažnija oslonca: psihički i fizikalni. Ogoljeno fizikalno, pojam se odnosi na kvadraturu prostora. Psihički, osjećaj pripadnosti prostoru unosi sigurnost.
Pojmovi identitet i lokacija često se miješaju. Ukoliko smo osviješteni, preziremo fanatizam nacionalnih ideja okruživanja država bodljikavom žicom. Na žalost, takvi potezi, prečesto preuzimaju značenje identiteta. Možda je važnija mikrolokacija koja podrazumijeva susjedstvo, ulicu, roditeljski dom. Kad se odvajamo od doma, ostajemo s njime u relaciji. Novi dom može biti nova lokacija prema želji ili slučajnosti. Ali vezanost za lokaciju ne mora biti obojena nekom propisanom bojom. Postoje ljudi koji nemaju osjećaj nacionalne, vjerske ili neke druge pripadnosti krdu. Getoiziranje bilo koje vrste sasvim im je strano.
Ova pretpostavke možemo poštovati ukoliko nije prisutna prisila koja nas tjera da mijenjamo staništa. Inicijativa za selidbu, odlazak može biti ekonomski uvjetovana traženjem mjesta gdje bismo lakše preživjeli. Slijedeća, najnapornija promjena lokacije je, kad nas netko ili nešto, pod prijetnjom, tjera na mijenjanje životne lokacije.
Premisa ovog projekta progovara o pojmu „mjesta pod suncem“: osobnog prostora, te njegova nasilnog mijenjanja. Naslov i tema odmah usmjeruju pažnju na suvremeno vrijeme u kojem smo svjedoci napornih, nasilnih selidbi velikog broja ljudi. Egzodus je pojam koji vuče korijene od odlaska obespravljenih Izraelita iz Egipta, vođenih Mojsijem.
Naši autori propituju recentni povijesni trenutak dovodeći u sumnju institucionalizirane konvencije. Na primjer, onu o Ljudskim pravima. Teritorij planeta parceliziran je vlasništvom, nacionalnošću ili vjerama. Sve tri kategorije prijete agresijom. Mnoge ratne formacije operiraju pod krinkom obrane, a zapravo su prikrivene interesne spletke. Iako države u suvremenom smislu postoje tek dvjestotinjak godina, klasifikacija pučanstva činovnicima daje pravo na segregacije. Jasno je da ne postoje čiste nacionalne države, no stanovnici se huškaju, direktno ili indirektno, na nesnošljivost prema drugima. Mostovi spajanja postali su mjesta kontrole. 
I danas, u XXI. stoljeću, još uvijek svjedočimo situacijama, nažalost u bliskoj okolini, gdje jedna grupacija ljudi istjeruje drugu. Ovdje smo na području pritisaka kojih ima više vrsta, od prikrivenih do otvoreno agresivnih. Možemo se površno prisjetiti stradanja, npr. Merovinga koje eliminiraju Karolinzi; Albižanaca, Bogumila, Katara ili Patarena; Hugenotskih ratova i Bartolomejske noći; istrebljivanja domorodaca novootkrivenih Amerika, Indije, dalekog istoka; kineskih dinastičkih previranja; progona Armenaca; Kristalne noći, fašizma i holokausta; bijega od sovjetizirane uzurpacije individualnih prava… Ovo nabrajanje, na žalost nije gotovo i nastavlja se: od divljanja nacionalnih pregrijanosti na Balkanu pa do svakodnevnih egzodusa sa bliskog istoka oko čega se još uvijek lome koplja. Ponekad se zbjegovi opravdavaju ratnim vihorom, vjerskim razlikama, gdjekad temeljem rase, a zapravo se radi uvijek o interesu i pohlepi onih koji ih iniciraju.
Povijest izaziva ono od čega se sastoji: svejedno je da li su ličnosti i događaji pravi ili izmišljeni, oni su djelotvorni. Za razliku od povijesnog, umjetničko dokumentiranje kao akcija, uvijek je priča i evocira neponovljivost doživljenog vremena. Ovaj projekt nudi provokativnu sliku nesigurnosti trenutka. Umjetnici, oslanjajući se na memoriju, konstruiraju, destruiraju i rekonstruiraju povezanost lokacije i evokacije, materijalnog i nematerijalnog, opipljivog općeg i osjećanog osobnog. Strategija ovog projekta signira situacije nasilne promjene životnog područaja. Umjetnici u prostor galerije često unose velike formate ili trodimenzionalne predmete. Kao da žele osigurati što više prostora za aktere, u ime kojih progovaraju. Neutralni prostor bijele kocke, koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, postaje simbolično zauzet za one kojima treba.
Umjetnici i mi postajemo svjesni da se život dramatično promijenio zbog utjecaja medijskih sustava pa se društvene konvencije, više ne daju objasniti na osnovi tradicionalnih društvenih normi. Znanosti više ne vjerujemo. Ona je postala oruđem progresa, ali nije riješila probleme. Znanost se zlorabi za ciljeve moćnika jer legitimizira njihove odluke i djelovanja. Znanstvena se koncepcija svijeta ne obazire na društvenu i socijalnu stranu čovječanstva. Jer kapital, politiku niti institucionaliziranu vjeru ne zanima jedan čovjek. Važno je imati krdo kojim se manipulira. U korist nekog višeg interesa pojedinac može poginuti, umrijeti od gladi, nestati. Herojstvo se pripisuje onome tko koristi iluzijom nametnuti interes. Jer, iluzija nije djelotvorna kad potpuno obmanjuje već i onda kad prisiljava čovjeka da se ponaša onako kako ona nalaže, iako zna da je posrijedi iluzija. Iluzija je tada djelotvornija jer se činjenice zatamnjuju, pa je potreban ogroman napor da se shvati da na zemlji postoje i gladni, bolesni, drugačiji… Ravnodušnost odražava isti poriv: odvojiti vanjski svijet od one razine svijesti na kojoj se spoznaje povezuju s posljedicama. Da bi se spriječila ravnodušnost koja osiromašuje, brinu se umjetnici. Ova skupina, na rubu akcionizma, cilja u tom smjeru.  
Umjetnici koriste mnoge polaznice za propitivanje stanja. Tu je forsiranje ujednačenosti grupe, krda, koje stvara frustracije mnogim ljudima već u mladosti. Bullying, nasilje među mladima nastaje kada jedno ili više djece namjerno i opetovano psihički ili fizički zlostavlja drugo dijete. Maltretiranje se događa zbog neke drugačijosti koja može biti banalna. Bilo bi dobro da su roditelji educirani i da uspijevaju navesti dijete na pozitivno ponašanje. No, to nije slučaj. Neki roditelji ponovo žele uvesti ptice rode u rodoslovlje. Prečesto, već od malih nogu, djecu podajemo ideji autoriteta i poštovanju materijalnih vrijednosti. Više od društvenih uređenja na djetinjstvo i odrastanje negativno utječu religije. Utemeljene su na legendama pa im nije strana licemjernost. Prešutno, primjerima pokazuju, kako se smije i ono što se ne smije, samo da to nitko ne vidi. Odijeljenost bogatih od siromašnih, posebno u trenutnim uvjetima dokidanja srednjeg sloja i njegovog srozavanja na neadekvatno vrednovane rada, podriva socijalne odnose na svim nivoima. Tako je cijela organizacija suvremenih društava, od rođenja malih bića, podređena zakonu imanja a ne zakonu voljenja i poštovanja.
Suvremeno vrijeme, umjesto da ublažava stanje, čini da se međusobno sve više udaljavamo. Zar nismo mogli, u ovom kratkom životu u odnosu na univerzum, biti bolji? Pitaju se to likovnjaci, pjesnici boja i oblika, svjedoci djelića tijeka, učenici povijesti. Zašto ne možemo sanjati i opjevati samo sreću? Zašto moraju pričati o boli, o zlu? Umjetnici zovu na buđenje. Svjedoče kako se uvriježeni načini pogleda na svijet urušavaju. Dramatična se promjena diskursa zapadne civilizacije događa među običnim ljudima koje je kriza odmakla od humanog načina života. Naglašava se demokracija koja, u izvornom obliku znači okupljanje i odlučivanje stanovnika antičkog grada. Ali, prešućuje se da ta ideja nataje u robovlasničkom društvenom uređenju: žene, robovi i stranci nisu imali pravo glasa. Socijalističke revolucije nisu uspjele ili su potkopane rovarenjem kapitala, nacionalizama i vjera. No, još se nije dogodila svjetska socijalna revolucija. Rješenje je zapravo, jednostavno: ravnomjerna podjela onog što je ostvareno, onog što je radom zadobilo dodatnu vrijednost. / Eugen Borkovsky, IX. 2017.

Komentari o radovima:

Guido Baldessari radove formira na način kompjuterskih simulacija oblika. Zaustavljeni u trenutke, tragovi energetskih zbivanja, iluziju gibanja definiraju/ilustriraju rasporedom geometriziranih oblika. Usmjerenost, zapravo promjene usmjerenosti, njegovih gestualno snažnih kolažiranih imaginacija, stvaraju dojam vrtloga, titranja, izranjanja, preplitanja: kretanja. Uvođenje snažno koloristički nametljivih detalja, dodatno aktivira područje slike. Ove formacije, na tragu fraktalnih struktura, mogu evocirati energetske mijene i na područjima emocionalnih situacija.
U kontekstu ovog projekta, čitamo ih kao snažno izgovoreno sudjelovanje u emocionalnom doživljaju progonjenih: Kad se na silu i pod prijetnjom, osobna nesigurnost, nelagoda, raskorak sa događanjem, ljutnja, moraju pomiriti sa  bespomoćnošću agresivnog okruženja. U ovom, tematskom okviru, na simboličan način ilustriraju unutrašnju srdžbu, nezadovoljstvo, poniženje i nemogućnost iskaza svog neslaganja sa nametnutim.
Cesco Magnolato predstavljen je u ovom projektu slikarskim radovima. On niže segmentirane kadrove na kojima ne nedostaje značenja, poruka, asocijacija. Neki radovi nude podsjećanje na slavnu Géricault-ovu sliku „Splav Meduze“. I tada, na drvenom osloncu za život, događala se neželjena, gruba borba za opstanak. Ova asocijacija komunicira sa problematikom ovog projekta. Nesigurnost preživljavanja dogodila se, ne njihovom krivnjom, ljudima na splavu ali i milijunima drugih koji su bili prisiljeni mijenjati lokaciju u bijegu od smrti i poradi golog bivstvovanja.
Vješto koristeći dijeljenje područja slike na sekcije, umjetnik, osim detalja nudi asocijativne oblike segmenata. Znakoviti oblici se prelijevaju. Možemo prepoznati asocijaciju križa, područja borbe, svijeta mrtvih i još živih, ili asocijaciju mrtvačkog sanduka.
Simbolične i čitljive su poruke ovog umjetnika. Ilustrativnost nije banalna. Kombinirajući prirodne nedaće fenomena valova, nekvalitetnog plovila i prestravljenih fizionomija, umjetnik postiže dramatičnost. Problematizacija teme ovog projekta izuzetno je ostvarena.

U legalnim ili kriznim situacijama otisak prsta predstavlja okosnicu identificiranja. To se odnosi isključivo na fizički identitet. Emocionalne, kreativne, strukovne ili osobne karakteristike ne pripadaju pod kriterije te tjelesne oznake. Upravo zato, Otello Mamprin postaje provokatorom u trenutku kad tu, formalnu ali prirodnu označenost ljudi, podastire kao okosnicu svojih promišljanja. Jer, što zna prst i raspored njegovih crtica o našim osjećajima, o našim doživljajem svijeta? Ali, administracija je neumoljiva: Bez obzira na osmjeh, ideju, edukaciju, emocionalnu plemenitost, tvoj se otisak prsta vrednuje kao tvoja osobnost.
Otello, unutar ovog projekta, nudeći segmente koji sugeriraju ideju nečitkosti teksta, dokumenta, proširuje temu na rigidnost činovništva. Odmah se prisjećamo grubih zabrana pristupa, useljavanja, čak i onog željenog, na neku novu lokaciju. Otisak prsta odaje ti prethodno stanište, porijeklo, bivši status. Na novoj, žuđenoj ili nametnutoj lokaciji, za novi otisak na dokumentu nema mjesta. Ne zato što ga se ne bi moglo naći, već zato jer je neumoljiva birokracija tako odredila. Jer, sve je više zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist neke povlaštene grupe.
Civilizacija u kojoj živimo ne služi običnim ljudima. Ona služi interesima vlasti, sebičnim interesima posjednika situiranosti, notara i profitu. Kad se preciznije sagleda, niti jedan rat koji izaziva egzoduse, nije se vodio zbog interesa malih ljudi. Svi su se vodili zbog interesa krupnog kapitala. Na žalost, otisak prsta jedino može poslužiti identifikaciji umrlih u egzodusima. Otello Mamprin svoj otisak nudi provokativno, kao povod za promišljanje u stanju civilizacije.

Marino Jugovac spaja tri moguće priče ujedinjujući ih u instalaciju koja obiluje asocijacijama. Najdrskiji i naj reskiji oblik je svakako spoj metalne pile čija je putanja zaustavljena u drvenom trupcu. Izazivajući dojam opasnog, podsjeća na bodljikave prepreke kojim se okružuje uobraženi, tzv. civilizirani dio svijeta. Golost sasvim običnog komada drva, koji uspijeva blokirati opasni premet, svojim unutrašnjim značenjskim odnosom, evocira ideju sukoba sa još nerasvijetljenim ishodom.
Drugi niz elemenata ove prostorne instalacije, asociraju uveličane kovanice. Pobacane na pod, pokazuju prezir prezrenog prema grubosti, proždrljivosti, agresivnosti kapitala. Umjetnik kao da nas provocira pitanjem: pa zar se sloboda mora plaćati? Zar nismo rođeni slobodni, goli i zašto nam se zabranjuje mir i sreća koju pod prisilom moramo kupovati?
Tu je i treća grupa objekata/oblika koja asociraju na kor, zbor koji vodi radnju u antičkoj tragediji. On može biti na strani pobjednika ali i pobijeđenog. Ovi oblici ne izgovaraju ideju. Oni postoje. Umjetnik drsko odluku prepušta promatraču.
Unutar postava, ovisno o prostornim datostima, elementi ove kompozicije ne moraju biti grupirani zajedno. No, oni će i dalje nositi ideju opisanih značenja.

Možda najsenzibilnije, sa najmanje napora i sa sasvim diskretnim naznakama, temu projekta propituje Gianfranco Quaresimin. Umjetnik slika ljudsko tijelo oduzimajući mu lice. Već ovime signira kako svi mi u nekom trenutku možemo postati izbjeglice, prognani.
Iako umjetnik nago, nježno ljudsko tijelo ponegdje okružuje predmetima/bićima koji nose ideju opasnosti, oni ostaju pasivna ugroza. Tijelo kao da ostaje hrabro unatoč grču koji iskazuje nelagodu. Svaki pokret ovih tijela uzrokovan je vanjskim utjecajem, potencijalnom, čak i naturalnom grožnjom ptice. Tijelo ostaje Čini se kao da situaciju prognanosti umjetnik uspoređuje sa odlaskom s ovoga svijeta. Kao da želi reći da je i smrtni trenutak prekretnica i da nakon njega nismo više na svom teritoriju. Naši potomci i preci moraju se pobrinuti još samo za naše materijalne ostatke. Zbog tzv. civilizacijskih, uobičajenih, religijom nametnutih razloga, oni moraju maknuti, sakriti, eliminirati tijelo za kojeg smo se, tijekom života toliko borili, ponekad bivali nepravedni, čuvali ga od bola, rana, pa i od užitaka. Da, moramo priznati, bojali smo se čak i užitaka tijela. / Eugen Borkovsky, IX. 2017.

https://www.facebook.com/FONTICUS-gradska-galerija-Groznjan-444559365194/