Izložba Domagoja Sušca: 'Objekti'

'Pitanja koja postavljaju radovi Domagoja Sušca danas je ova vrsta upitanosti preselila iz filozofije u slikarstvo – tiču se egzistencijalnih okvira. Već neko vrijeme ovaj umjetnik tematizira prostor, pa ako se podsjetimo na naslov Heideggerova glavna djela „Bitak i vrijeme“, onda se ove radove može gledati i kao nadopunu vremenske tematike prostornim omeđenjima – kao mjestima na kojima se događala tajna vremena zakrivavši vlastitim preplitajima jednako intrigantnu tajnu prostora. Što se događa s prostorom kada ga ogolimo na njegove potencije, poput rada „Bez naziva“, gdje je jasno kako se više ne radi o „Satima“, nego o ogoljenim objektima kojima se tek sprema odvijanje u smjeru neke fabulacije. Jedino što daje dinamiku ovim dvama spojenim i praznim platnima je bijelo ravnalo koje baca sjenu. Ovo više nije rješavanje problema, nego meditativno čekanje rasplitanja stanja; slikarstvo se namjestilo pred horizont budućeg vremena i spremno je za novi početak. Ideja koju je moguće osjetiti kako pulsira iza svih radova ima svoje ime: sunjata, praznina, točka iz koje u stvarnost stiže kompletna pojavnost. Jednako tako rad „Iznajmljeni prostor“ rabi ravnalo ne bi li zatvorilo kut dvaju zidova i ponovno pokazalo prazninu, ali u njenom manipulativnom, iskoristivom izdanju. Svjetlost baca sjenu na spojene zidove i ujedno daje nepostojeću dubinu i ozbiljnost zatvorenom uglu. On sada zaista prolazi kroz proces prenamijene i postaje svojina. Naziv izložbe „Objekti“ podvlači naoko ravnodušnu preraspodjelu prostora i alata koji tom prostoru daju „svrhu“. A ova svrha je, uslijed čiste potencijalnosti svih elemenata, koji svi kao da čekaju naredni korak ne bi li se dokraja uobličili, u dugoj odgodi transformativnog događaja. Rad „Opskurni instrument“ tako gotovo da postaje negativ ili točnije polemika s idejom tipičnog autoportreta: da bi artistički izmanipulirao objektima od kojih je sastavio radove umjetnik je trebao astronomsko-geodetsko-zidarsku aparaturu, koja kod njega „glumi“ pravi slikarski pribor – to je autoportret bez autoportretiranoga, čisto čekanje akcije, suspenzija čina stvaranja. Tanke drvene letvice na podu intimiziraju prostor oko glavne alatke, libele na drvenom tronošcu, a njihova ciljana praktična neupotrebljivost, unatoč matematskoj preciznosti svih radova, kao da pokazuje prstom prema jedinom umjetnikovom pravom alatu – mašti. Imaginacija ovdje ima odlično društvo: refleksiju. Pomno promišljanje kao da stoji iza svih radova. Vjerojatno je Badiouova izjava da se sposobnost mišljenja seli po različitim područjima ljudskoga duha zadnjih godina najlakše provjerljiva upravo u likovnim umjetnostima. Ovoj struji razmišljanja pripadaju i svi radovi Domagoja Sušca; to su odreda objekti meditacije koji su ujedno i kritika društva kao i bilješke o ekstazi i čistoći kreativnog trenutka.' /Dario Grgić

Osječki umjetnik Domagoj Sušac, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti Zagreb 2000. godine u klasi prof. M. Šuteja. Od 2005. godine zaposlen je na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a trenutno je izvanredni profesor na Diplomskom studiju likovne kulture. Više puta je nagrađivan je za svoj umjetnički rad.