Izložba Bena Caina u vodnjanskoj Apoteci

Umjetnička praksa Bena Caina bavi se pitanjima rada, proizvodnje, kulturne produkcije, prostora umjetnosti te konteksta koji ih oblikuju. Materijalni i nematerijalni rad, industrijska proizvodnja, procesi komodifikacije i njihov odnos prema društvenoj okolini i umjetničkoj produkciji te uvjeti u kojima funkcioniraju, neke su od tema njegova interesa. Pitanja odnosa i interakcija tijela, predmeta i prostora, te subjekta i konteksta pretpostavke su koje pronalazimo u izložbi Small Subject Factory Bena Caina. Small subject – mali (poslovni) subjekt – ovdje je tvornica, kao mjesto i oblik organiziranog rada i apparatus mehanizirane materijalne proizvodnje. Tipologija i modeli suvremenoga rada, rastežu tijelo do čudnovatih novih oblika i veličina, ističe Ben Cain. Utrkivanja sa strojevima, rastežući granice i mogućnosti tijela ukazuju na uzaludnost tih utrka. Ritam strojeva enormno bi povećavao i intenzivirao prirodni ritam života koji se ne bi promijenio, tvrdi Hannah Arendt u The Human Condition, nego bi vodeću karakteristiku života učinio smrtonosnijom u odnosu na svijet, a to je trošenje izdržljivosti. Rezultat takvoga trošenja izložba Small Subject Factory simbolizira na dva načina, jedan je umorna ruka, rastegnuta, položena, blijeda, a drugi su ovješeni, ispražnjeni rukavi. Radovi na izložbi instalacije su koje ukazuju na interakcije i međuodnose različitih suprotnosti, struktura i tijela, stroja i čovjeka, kao i na potencijalnosti i perspektive upisane u protokole koji definiraju te odnose. Formira se osjećaj nesigurnosti, dvosmislenosti. Rukavi od tkanine, šivani od šarenog tekstila, fragmenti su odjeće koji funkcioniraju kao rezultat neke tvorničke proizvodnje. Podsjećaju na nedovršen ili obustavljen proces materijalne proizvodnje, rada, ili ostatke proizvodnog procesa. U kontekstu reprezentacije kao da podjednako predstavljaju i subjekt i objekt: predmet koji je prisutan, ali napušten i tijelo koje nedostaje. Kao “teatar objekata”, rad nas poziva da promislimo na koje načine možemo koristiti izložene predmete, metalne strukture, koje, kao sastavni dio instalacije, možemo zamisliti u različitim ulogama – kao strojeve, rekvizite, kao strukture podrške, kao apstraktne konstrukcije, prepreke, napuštene predmete, kao kućna pomagala, sušilo, vješalicu, dio namještaja…

Jasan i precizan formalni vokabular, sužen i pročišćen registar predmeta i apstraktni konceptualni postupci, te minimalističke intervencije, dio su umjetničke prakse Bena Caina. Performativnost predmeta, odnosno njihova “teatralizacija” u okviru izložbenoga postava stvaraju intervale pseudoinscenacije, animirajući nežive predmete, dok se uloga gledatelja transformira iz promatrača u znatiželjnoga sudionika događaja. Bena Caina zanima uloga publike u društvenoj i kulturnoj produkciji. Upravo u toj mreži odnosa promatrača i promatranog, ukazuje na napetosti između prostora, predmeta, promatrača i promatranoga, dok izložba postaje prostor mogućnosti i transformacije. – Branka Benčić

Opširnije