Muzej suvremene umjetnosti Zagreb najavljuje dvije izložbe iz zbirki MSU : Julije Knifer i Josip Vaništa. Otvorenje izložbi održat će se u četvrtak 11. travnja.
vrijeme: 11.04.2024. - 12.05.2024.
mjesto: Zagreb
JULIJE KNIFER
Veza Julija Knifera (Osijek,1924. - Pariz, 2004.) i Muzeja suvremene umjetnosti duga je i intenzivna, o čemu svjedoči velik broj djela koja se u Muzeju čuvaju, od najranijih do antologijskih.
Seriju
Autoportreta Julije Knifer započeo je 1949., kad je odlučio prekinuti studij prava i upisati se na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti. Isprva je tu seriju shvaćao kao vježbu, no ubrzo je u ponavljanju istoga otkrio dublji smisao. Strategije ponavljanja nastavljaju se i u vrijeme kad se jezikom postkubizma od motiva iz stvarnosti okrenuo posve apstraktnom izrazu. Iako se u Muzeju čuvaju i njegova prva posve apstraktna djela, u ovom sažetom obljetničkom presjeku, uz najranije
Autoportrete, njegov je opus predstavljen od trenutka kad je odbacujući boju dodatno suzio sredstva i napravio još jedan restriktivni korak, usmjerujući crne i bijele plohe u samo dva smjera - vertikalu i horizontalu. U obliku koji je nastajao, povjesničar umjetnosti Igor Zidić je još 1960. prepoznao meandar. „Možda ste zbilja u pravu”, rekao je tada Knifer, “Tumačenje mi nije važno. Jednostavno
Meandar bolje zvuči nego
Kom-po-zi-ci-ja. Ako je lik reduciran, zašto i naslov ne bi bio?” Bez namjere upisivanja ikakvih dodatnih značenja, za njega su meandri od tada bili “niz činjenica koje čine meandar ili niz meandara koji su na kraju ipak samo jedan meandar”.
Prva velika samostalna izložba 1966. u MSU-u (tada Galerija suvremene umjetnosti) na kojoj se mogla pratiti geneza meandra, bila je posebna i zbog toga što su na njoj članovi neoavangardne grupe Gorgona, kojoj je i sam pripadao, jedan od svojih performansa posvetili upravo njemu. Premda ga u tom peformansu na početku kritiziraju zbog toga što je podlegao akademsko-građanskoj konvenciji u odabiru metijera, shvaćajući da njime govori posve drugačijim jezikom, na kraju mu odaju počast.
Asketsku metodu redukcije i ponavljanja, čime je kao nihilistički odgovor na stvarnost afirmirao apsurd kao krajnji oblik slobode, Julije Knifer posve je rasvijetlio u
Zapisima 1976. koje ovom prigodom izlažemo u cijelosti. Uz kataloge Kniferovih samostalnih izložbi održanih u Muzeju, nalazi se i nekoliko kataloga skupnih izložbi koje su obilježile najvažnije pojave na umjetničkoj sceni druge polovice prošloga stoljeća. Oni su tu kao podsjetnik na činjenicu da se njegovo djelovanje, s više ili manje uspjeha, svrstavalo u različite pretince: konstruktivizam, Nove tendencije, minimalizam, primarno ili analitičko slikarstvo, Nova umjetnička praksa.
Proces koji je vodio „eskalaciji jednoličnosti i monotonije“, prelaskom na tehniku akrilika potkraj 1960-ih, u meditativnom postupku nanošenja brojnih slojeva boje na slikarsku podlogu, sve više je počeo nalikovati na ritualni čin. Sličan se proces događa i kad papir gustim potezima strpljivo i koncentrirano prekriva grafitnom olovkom, ali će naposljetku potpuno crne plohe poput zrcala reflektirati svjetlost.
Od početka sedamdesetih godina, sve češći boravci na rezidenciji u Njemačkoj omogućavaju mu mnogo bolje radne uvjete od onih u Zagrebu, gdje i nije imao pravi atelijer. Tada počinju nastajati slike sve većih formata. U kamenolomu pokraj Tübingena 1979. nastao je njegov najveći meandar, koji naziva
Arbeitsprozess (Radni proces). Tim bi se naslovom možda mogao obuhvatiti cijeli Kniferov opus. Vokabular, iako reduciran u izrazu, strog u pogledu geometrijske pravilnosti, nije se vodio nekim nadređenim, unaprijed smišljenim sustavom. Strategije ponavljanja nalikuju na ustrajnu misao koja se kreće naprijed i natrag, opire se istosti i uživa u neizvjesnosti razlika.
Kustosica izložbe: Radmila Iva Janković
JOSIP VANIŠTA
Josip Vaništa (Karlovac, 1924. - Zagreb, 2018.) jedinstvenim je pristupom umjetnosti znatno pridonio načinu na koji će sljedeće generacije poimati stvaralaštvo.
Izložba je sažeti uvid u njegov kompleksni stvaralački opus, u kojem su crteži, slike, časopisi, kolaži, objekti i korespondencija, prikupljani u rasponu od sedam desetljeća.
Već je na prvim crtežima s početka pedesetih godina prošlog stoljeća, kao i u radovima iz posljednjega desetljeća, razvidan Vaništin umjetnički postupak redukcije forme da bi se približio suštini, smislu postojanja i stvaranja. Upravo su suzdržanost i redukcija značajke Vaniština rukopisa, bez obzira je li posrijedi slikar koji uvažava slikarsku tradiciju ili inicijator radikalnih umjetničkih postupaka.
Rane crteže metafizičkog ozračja na kojima dominiraju vodoravne, okomite ili kose linije (koje, riječima autora, „ne opisuju, nego se žele osamostaliti“) odlikuju delikatno gradirani odnosi svjetla i sjene, zasićenosti ili kontemplativne praznine. Linija „koja traži svoju autonomiju“ nastala je kontinuiranim sažimanjem motiva desetak godina poslije u slici svedenoj tek na jednu, neprekinutu, vodoravnu liniju. Nakon toga, dosljednim reduciranjem forme do njezine krajnje konzekvencije, slika je pretvorena u deskripciju, u
Opis, kako je i nazvao svoj poznati rad iz 1964., drugim riječima, u pisani ekvivalent - mentalnu predodžbu.
Potragu za nečim „što je s one strane slikarstva“ dijelio je s istomišljenicima iz skupine Gorgona (1959. - 1966.). Kao jedan od osnivača, promicao je koncepte koji su prožeti mišlju o apsurdu i ispraznosti, negirajući i odbacujući umjetničke konvencije te istražujući nova estetska područja. Gorgonaške aktivnosti (poput razgovora, šetnji i druženja u prirodi, pisane riječi ili dopisivanja s duhovnim srodnicima) anticipirale su pojave što će se pojaviti na umjetničkoj sceni desetljeće poslije (konceptualna umjetnost, performance,
mail-art). Kanonska djela toga razdoblja su
Srebrna linija, potom prva instalacija na ovim područjima
Beskonačni štap / U čast Manetu ili samizdati antičasopisa
Gorgona, u kojima sumira stajališta o prevladavanju slikarstva „od fizičkog izgleda“. Sveobuhvatno sažimanje dovelo ga je do praznine kao misaonog prostora za filozofsku (samo)refleksiju. Uslijedio je dvogodišnji prekid svake umjetničke aktivnosti, potom povratak slikarskoj tradiciji, crtežu i slici. Stoga izložba, gotovo u cijelosti, prikazuje Vaništin misaoni kontinuitet, varijacije motiva i koncepata što ih umjetnik povezuje i nadograđuje u različitim umjetničkim disciplinama.
Vaništa je od rane mladosti bio prisutan u intelektualnom životu zajednice. Autentičnost njegovih djela i zapisa proizlazila je iz pažljivog promatranja i dubokog razumijevanja vremena u kojem je živio i stvarao. A ponajviše zbog toga jer je na iznimno tankoćutan način, krajnje reduciranim likovnim i jezičnim sredstvima, znao uobličiti duhovnost vlastita unutarnjeg svijeta.
Odnos Vanište i MSU-a upotpunjen je arhivskom građom koja svjedoči o pravovremenom prepoznavanju i praćenju Vaniština opusa od prvog samostalnog nastupa 1959. godine sve do posljednje retrospektive 2013. godine. Osim arhivskih snimki, kataloga i fotodokumentacije, izdvajamo i njegovu prepisku s kustosima Muzeja, iz koje je razvidan taj neizostavni oblik Vaniština komuniciranja pisanom riječi, prisutan u svim aspektima njegova djelovanja.
Kustosica izložbe: Kristina Bonjeković Stojković
Izložbe su dio
ciklusa 70/100.
Izvor: MSU
