Ivona Jurić i Aleksadnar Bezinović u Galeriji Futura

Slike koje vidimo na ovoj izložbi obuhvaćaju dva pola kreativnosti, dva tradicionalno suprostavljena principa iz kojih izvire inspiracija ovih umjetnika, ali i stvaralaštvo u cjelini. Riječ je o silama reda i nasumičnosti, kulturi i divljini, uglađenosti i refleksivnosti, nasuprot impulzivnosti i reakciji na trenutak.

Radovi Aleksandra Bezinovića i Ivone Jurić u sebi sadržavaju takve dvojnosti, i na prvi pogled se može reći da su Bezinovićev crtež i kulturno - povijesne usporedbe koje koristi u izvjesnoj suprotnosti s nemirnim rukopisnim izrazom Ivone Jurić, i njezinim materijalnim tretiranjem boje i slikarskih materijala. Međutim, stvari su složenije kada se pogledaju motivi i načini pristupa ovo dvoje umjetnika. U svakom pojedinome njihovom radu prisutan je izvjestan spoj onoga što je Nietzsche nazvao apolonijsko i dionizijsko. Ti pojmovi koji uzimaju svoja imena od grčkih bogova simboliziraju sile reda i kaosa u ljudskom životu. Uspješno umjetničko djelo, tvrdi spomenuti filozof, ne preferira niti jedan pol, nego je savršena ravnoteža obadva.



Bezinović priziva ranu renesansu, kao razdoblje čovjekova ponovna upoznavanja samog sebe. Kao i svaki porod i ovaj je bio težak i pretpostavljao je niz refleksivnih i filozofskih poniranja u sebe, kao i discipliniranih vježbi – crteža, linije, perspektve. Matematička preciznost načina na koji je čovjek odlučio prikazivati svijet u petnaestom stoljeću predstavlja izvjestan trijumf razuma. Katalogizacijom tih spoznaja, kojih se povijest proteže od pionirskih, renesansnih dana eksperimentalne znanosti do danas, pokušava se baviti mladi Bezinović. Njegove su slike načinjene u izrazito naglašenom crtežu. Prostori na njima podsjećaju na scenografije nadrealističkog slikarstva. Svaka slika nosi i riječi koje označavaju apstraktne pojmove, a linearizam u pristupu daje dojam kroćenja tog misaonog svijeta. Čest motiv ljudskog srca, sugerira emotivnu stranu poimanja svijeta. Kodovi i riječi koje navodi na slikama obol su današnjemu društvu koje zahtjeva brzu informaciju, jasnu (kolokvijalno rečeno – „nacrtanu“) eksplifikaciju ideje, i ostavlja minimum prostora osobnome recipijentovu doživljaju motiva ili htijenja.

Ivona Jurić već je afirmirana mlada umjetnica. Osnova njezina stvaralaštva je čvrst crtež koji ona ispunjava teksturom svoga prepoznatljivog rukopisa. Bezbroj malenih linija s različitim usmjerenjima zauzimaju cijelu površinu njezine slike. Te linije variraju u tonu i time stvaraju osjećaj dubine, prostora, pa i osjećaj materije naslikanog objekta. Boja je shvaćena posve materijalno, dakle kao pletivo prikazane stvarnosti, a ne samo kao sredstvo njezina prikazivanja. Slikarica koristi tehniku poznatu od pravca divizionizma, ili pointilizma, a koja se sastoji od stvaranja slike od jednakih čestica boje na podlozi. To daje dojam titravosti i treperenja koji je u raskoraku s temama njezinih radova.

Svijet u koji nas umjetnica uvodi jest područje u kojemu ona doživljava sučeljavanja sa samom sobom, prostor prirode ili interijera. Naslikane sobe ili šume bi trebale odisati mirom, ali njihovo slikarsko tkanje naznačava drugačiji doživljaj, ispunjenost nespokojem i pitanjima. Lutanja po šumi senzibilnom pojedincu  nisu uranjanje u njezinu harmoniju, nego dodatno poticanje nikad zadovoljene ljudske znatiželje; intenzivirano divljenje prirodi, nosi sa sobom želju razumijevanja (recimo i: intelektualnog pokoravanja) iste, a pitanja o njoj pitanja su i o čovjeku kao njezinom neodvojivom djelu. Angst eksterijera ne smiruje se niti u interijeru, jer intimni prostori nose sa sobom taloge svih emocionalnih grčeva i svih besmislenih, dosadnih dana provedenih u njima. Stvari pamte, a njihovo sjećanje izvire u nama samima, dok ih doživljavamo. Slike Ivone Jurić takav su doživljaj, prenijet u vizualni jezik lakoćom jedne vrsne poznavateljice svoga zanata. Feđa Gavrilović