Ivana Vratarić Vojnić i Marko Vojnić Gin / Give me back my name

Princip slaganja materijala je bez početka i bez kraja. Vodim se za idejom da tek kad se pogubim počinjem otkrivati što slijedi.
U želji za otkrivanjem ove vizualno- izvedbene kolaboracije odlučili smo si zadavati zadatke. Ja sam za zadatak dobila minimaliziranje/ pročišćavanje. Ali ne i određeni subjekt minimaliziranja. Zadatak koji sam ja zadala jest pisanje priče. Tekst je sastavni dio Markovog slikarstva bio on ponuđen promatraču ili ne. On svoju poziciju zadržava i u ovom slučaju. Priča je podton materijaliziranog pokreta. Uz pomoć nje mogu prizvati specifičnu atmosferu koju ta priča sadržava. To ne mora biti vidljivo.
Što to minimaliziram?
Pokret?
Ideju?
Sliku?
Priču?
Od šume nepovezanih situacija počela je izranjati neka unutarnja logika. A to u konačnici u oku promatrača može ( i ne mora) stvarati fabulu, ambijent, pejzaž, utisak.
Ovaj rad predviđa transformacije i intervencije.


'...zavladat će tišina, ali koja ne traje, gdje se sluša, gdje se čeka, da se ona prekine, da se glas prekine, to je možda jedini, ne znam, nije vrijedan spomena, jedino to znam, to nisam ja ( to nije moje ime), to nije moj, to je jedini kojeg sam imao, to nije istina, morao sam imati i neki drugi, onaj koji traje, ali nije trajao, ne razumijem, to jest da, on još traje, još sam uvijek ovdje, prepustio sam mu se, očekivao sam to, ne, to se ne očekuje, to se ne sluša, ne znam, to je san, to je možda san, to bi me čudilo, probudit ću se u tišini, neću više zaspati, to ću biti ja, ili ću još sanjati, sanjati tišinu, tišina sna, punog mrmljanja, ne znam, to su riječi, nikad se neću probuditi, to su riječi, postoje jedino one, treba nastaviti, to je sve što znam...to će biti tišina, tamo gdje sam ja, ne znam, nikada neću znati, u tišini se ne zna, treba nastaviti, ja ne mogu nastaviti, nastaviti ću.'
Samuel Beckett
Neimenjivi
1949.