Izložba i simpozij 'Vidjeti zatvorenih očiju' organizira se u Veneciji, u muzeju Peggy Guggenheim, od 1. do 6. lipnja, a predstavlja instalaciju Ivane Franke.
vrijeme: 01.06.2011.
mjesto: Venecija, Italija;, Dorsoduro 704
Govornici: Moran Cerf, Olafur Eliasson, Vittorio Gallese, Carl Michael von Hausswolff, Jeebesh Bagchi (Raqs Media Collective) i Semir Zeki.
Koncepcija: Alexander Abbushi, Ivana Franke i Ida Mommenejad.
Kustosi: Elena Agudio, Anton Burdakov.
Na 53. venecijanskom bijenalu 2009. godine, Association of Neuroesthetics (AoN) bila je pozvana da organizira simpozij o umjetnosti i neuroznanosti u Peggy Guggenheim Collection i Marino Golinelli Foundation. Na osnovu tog uspjeha AoN i dalje organizira ovu seriju u biblioteci Peggy Guggenheim Collection tijekom iduća tri Bijenala. U skladu s kustoskim fokusom 54. Bijenala – IlumiNacije, ovaj simpozij organiziraju u suradnji s Berlin School of Mind and Brain (Humboldt Universität) i Charité-Universitätsmedizin Berlin.
Simpozij istražuje temu viđenja zatvorenih očiju, a naziv preuzima od interdisciplinarnog projekta Ivane Franke i neuroznastvenice Ide Momennejad, ostvarenog kroz podršku Alexandera Abbushija i AoN-a. Projekt se bavi vizualnim iskustvom lebdećih slika koje inducira stroboskopsko svjetlo iza zatvorenih očiju. Svjesni da viđene slike nemaju osnovu u vanjskoj stvarnosti, one se mogu iskusiti kao halucinacija. Ovo 'svjesno kvazi-haluciniranje' izaziva naša osjetila realnog i njegove alternacije i propusnost s imaginarnim. Iskustvo svake osobe razlikuje se od iskustva neke druge, a svatko pripisuje drukčije dimenzije opaženom prostoru u stalnoj transformaciji. Komuniciranje sadržaja ovog prolaznog strujanja nepredvidivih percepcija proteže granice stjecanja subjektivnog izvješća do ekstrema, te izaziva znanstvene aspiracije da precizno izmjere trajanje svjesnog fenomena.
I neuroznanost i umjetnost suočavaju se s dvosmislenošću i nesigurnostima dok jure za nepoznatim. Obje discipline potiču debatu u vezi s našim uobičajenim iskustvom, no čini se da koriste suprotne metode kako bi proizvele znanje. Dok znanstvene metode teže ukloniti dvosmislenost, objasniti i precizno se primiti nepoznatog, umjetnost nema namjeru ukidanja neodređenosti i često teži povećati nesigurnosti kako bi preispitala naše iskustvo stvarnosti.
Metodološka ograničenja obje discipline nose se sa izazovima tijekom eksperimentiranja s dvosmislenim i ekstremno svjesnim fenomenima. Takva iskustva, kakva se ispituju projektom, mogu služiti kako mjesto susreta dva modela znanja, gdje istinsko interdisciplinarno eksperimentiranje i dijalog mogu protegnuti granice naših konceptualnih alata i metoda.
U dijalogu s projektom, tijekom simpozija, panel stručnjaka bavit će se granicama naše unutarnje generirane percepcije vizualne stvarnosti. Kako stvaramo smisao onog čega vidimo bez da znamo što je to što gledamo? Možemo li konstruirati prostorno vremenske forme bazirane isključivo na 'imaginaciji'? Do koje mjere različiti mozgovi mogu pokazati slične aktivnosti unatoč razlikama u subjektivnom iskustvu? Do koje mjere je naša percepcija stvarnosti konstruirana i mijenjana unutarnjim razvojem naših mozgova prije nego li odgovorima na podražaje koji dolaze striktno izvana?
