Istvan Szabo, istaknuti mađarski i svjetski filmski redatelj koji kontinuirano snima od početka šezdesetih, gostovao je u ponedjeljak u zagrebačkom kinu 'Tuškanac' gdje je, u razgovoru s filmskim kritičarem Tomislavom Kurelcem, a na primjeru svoje dugogodišnje karijere, podsjetio okupljene, među kojima je bilo i nekoliko hrvatskih redatelja, zašto unatoč snažnoj dominaciji američke kinematografije ne treba gubiti vjeru u europski film.
vrijeme: 15.05.2012.
mjesto: Zagreb
Povod za njegov posjet 'Tuškancu' kratki je ciklus njegovih filmova kojega je sinoć otvorila epska saga 'Stoljeće ljubavi i mržnje' iz 1999., kronika o stradanjima židovsko-mađarske obitelji od kraja devetnaestog do kraja dvadesetog stoljeća.
Novac za snimanje tog filma Szabo je dobio nakon sedam godina ustrajne potrage, od kanadskog koproducenta i pod uvjetom da bude na engleskom jeziku. Poteškoće u financiranju filmova i kompromisi nisu samo mađarski slučaj, nego činjenica europskoga filma, napomenuo je.
Gledatelje više ne zanimaju europske priče i likovi koji su zbog politike i ideologija u 20. stoljeću izgubili vlastite živote ili obitelji, već pobjednici iz američkih filmova u kojima je glavni lik za gledatelje junak čak i onda kada umre, rekao je Szabo. 'Nikada nisam snimao film o dobitnicima, na što nisam osobito ponosan, ali okolnosti su tako htjele', dodao je.
Istvan Szabo je već tijekom studija snimio nekoliko zapaženih kratkih filmova, a pozornost međunarodne publike dobio je filmovima 'Otac' (1966.) i 'Povjerenje' (1979.), koji je bio nominiran za Oscara.
Unatoč komunističkom okruženju u kojemu je stvarao, Szabo kaže kako pripada sretnoj generaciji koja je počela stvarati u vrijeme 'kada je svijetu trebalo poručiti da je Mađarska liberalnija od ostalih zemalja u bloku'.
Nismo baš mogli psovati sovjetski režim, niti propitivati predvodničku snagu radničkog pokreta, ali mogli smo kritizirati mađarske životne okolnosti, napomenuo je, dodavši da prave nevolje počinju kada se pojavi autocenzura radi koje prestaje potreba za 'pravom' cenzurom.
Szabovi filmovi zapamćeni su i po 'jakim' glumcima, od Klausa Marie Brandaurea u Oscarom nagrađenom 'Mephistu' i 'Pukovniku Redlu' iz osamdesetih, preko Glenn Close i Ralpha Fiennesa do Harveya Keitela, Stellana Skarsgarda, Annette Bening i Helen Mirren, glavne glumice u njegovom najnovijem filmu 'Vrata', koji je početkom ožujka ove godine imao premijeru u Budimpešti.
Szabo glumce smatra najvažnijom karikom u filmu. 'Poanta je na filmu prikazati lica čovjeka čije se emocije mijenjaju, a njegova energija ona je komponenta koje će definirati film i vući ga naprijed. To nisu lica redatelja ili scenarista, uvijek su to lica glumaca', istaknuo je.
Čitao sam čudesne scenarije od kojih su nastali slabašni filmovi, jer lice koje se pojavilo na ekranu nikoga nije zanimalo, no znalo je biti i obratno, da dobar glumac od lošeg scenarija napravi odičan film, ustvrdio je. Upitan kako od glumaca dobije ono što želi, Szabo je rekao kako on voli svoje glumce i vjeruje im, a oni to znaju i 'osjećaju da je iza kamere netko tko ih pazi'.
Do 17. svibnja u 'Tuškancu' će se još prikazati 'Otac', redateljev najosobniji film u kojemu glavni lik istražuje smrt preminulog oca i 'Povjerenje', ovjenčan berlinskim Srebrnim medvjedom, ljubavna priča o ljudima koji se potkraj Drugoga svjetskog rata predstavljaju kao bračni par ne bi li izbjegli uhićenje. Ciklus završava filmom 'Rođaci' (2006.), prikazom suvremene korupcije u društvu. (Hina)
