vrijeme: 28.12.2011.
S Krležom je Aleksanderovu vezalo i sentimentalno prijateljstvo, koje je u našoj javnosti imalo različita tumačenja.
Prve dvije knjige – Svi životi jedne ljubavi (2003.) i Samo činjenice, molim! (2007.) – usredotočene su na memoarsku i autobiografsku građu te kolateralni dokumentarni materijal koji tu građu „disciplinira“ i kontekstualizira. Ova knjiga nastavlja praktički beskraju priču o Irini i oslanja se na provodni motiv, gotovo opsesivni, njenoga pisanja, a to je očaranost slavom. Irina Kunina kao slavna osoba i slavne osobe kao Irinin „prirodni okoliš“. Stoga je i naslov ovog izdanja prilagođen građi, a ona se sastoji, svojim stožernim dijelom od prijevoda romana Douglas Tweed. Život i dostignuća (1925), knjižice koja je u svoje vrijeme pripadala moćnoj književnoj matici lakog štiva da bi potom, iz ideoloških razloga nestala s javne scene. Roman govori o srazu dvaju svjetova, pohlepnog i pokvarenog kapitalizma s jedne strane i romantičnog komunizma s druge. Između tih dviju svjetskih krajnosti vrzmaju se tipski likovi – kapitalist, špijun, zavodnica, radnički vođa i bezlična masa. Douglas Tweed američki je bogataš kojega čitatelj upoznaje preko memoara tajanstvenog autora koji za svoj pseudonim tobože uzima žensko ime – Irina Kunina.
Tu su još i dnevničke bilješke njenoga kolege iz ruskog književnog života, dokumenti iz arhiva, fotografije i korespondencija s poznatim književnicima s južnoslavenskih prostora.
Irina Kunina Aleksander rođena je 1900. u Peterburgu kao Iraida Efimovna Kunina. U godinama koje su prethodile revoluciji sudjelovala je u književnom životu rodnoga grada maštajući o „karijeri“ velike pjesnikinje i družeći se s najznačajnijim literatima svoga vremena, međutim, prvu je knjigu objavila u Kijevu, gdje se našla u evakuaciji. Riječ je o pjesmama (Pesni, 1918), koje su imale stanovit odjek među mlađim pjesničkim snagama. Nakon toga s prvim mužem odlazi u emigraciju i početkom 20-ih godina stiže u Zagreb gdje ubrzo privlači pažnju kao sudionica važnih društvenih događaja. U Zagrebu upoznaje Božidara Aleksandera, studenta prava i potomka jedne od najbogatijih obitelji u zemlji te se udaje za njega. U njihovu domu u Đorđićevoj ulici Irina je između dva rata organizirala literarni salon koji su posjećivali mahom lijevo orijentirani intelektualci na čelu s Miroslavom Krležom. Upravo je druženje s Krležom, čini se, potaklo obnovu veze s domovinom te se Kunina sredinom 20-ih godina nakratko vratila u Petrograd. U Hrvatskoj je živjela do početka Drugog svjetskog rata, kad zajedno sa suprugom odlazi u Ameriku. Umrla je u Ženevi 2002.
