Govoriti o kostimografiji Irene Sušac znači govoriti o svim onim temeljnim i kompleksnim značenjima koje u kazalištu nosi kostim kao znak, kao značajan element likovnosti određene predstave te kao sredstvo stvaranja drugačijeg, kazališnog svijeta (…)
Nekoliko bitnih, ali u kostimografijama ne uvijek prisutnih komponenti određuju i označavaju rad ove autorice; prije svega to je utemeljenost u znanju o povijesnom kostimu te, uvijek u njezinu radu vidljivo, poznavanje povijesti likovnosti koje prati specifičan senzibilitet za promišljanje suvremenih likovnih tendencija. To znanje nikada nije nametnuto u prvi plan, štoviše ono je interpretirano, s njime se poigrava čak i u situaciji povijesno situirane predstave (…)
Najvažnije obilježje kostimografskog rada Irene Sušac jest njezina suživljenost s likovnošću vremena i suvremenog kazališta te, napose, njezina čvrsta autorska povezanost unutar dramaturgije predstave u potpunom skladu s redateljskim konceptom, odnosno poetikom određene predstave. No i unutar toga postaje aktivna suradnica koja u svojoj komponenti propituje, eksperimentira, predlaže, isprobava različite mogućnosti kostima…
Uklopljenost kostimografije u promišljanje određenog predloška, određene poetike te pokušaj probijanja uobičajenih granica kostima kao dekora tijela, a da pritom uvijek pazi na život i zadatke izvođača na sceni, razvidna je unutar raznolikosti svih žanrova, predstava i produkcijskih mogućnosti unutar kojih je autorica stvarala svoje kostimografije. Njezini su kostimi uvijek značajna likovna i dramaturška komponenta predstave, bilo da se radi o velikom opernom broju kostima ili o komornoj dramskoj ili plesnoj predstavi. Inzistirajući na individualiziranosti i karakterizaciji kroz kostim ili stvarajući ujednačenu masovnu sliku kloniranih kostima, razvidan je rad na detalju, dorađenost kostima u svim elementima tehnologije i u svim komponentama likovnosti. Stoga je zanimljivo da, bez obzira na produkcijsku obimnost, ukupnost kostima unutar predstave uvijek nosi zajednički nazivnik i time stvara zasebnu i kompaktnu likovnost koja je uklopljena u dramaturgiju i poetiku predstave.
Irena Sušac u pripremanju predstave, uz iznimne skice skuplja i priprema bezbroj likovno referentnog materijala koji postaje inspiracija za nadogradnju, za daljnje promišljanje moguće kazališne predstave. Svojim skicama podstavlja materijale, ali ih i argumentira ili dijalogizira s njima masom drugih likovnih činjenica, kako iz interpretacije likovne prošlosti tako i iz suvremene likovnosti. Iz dijaloga s likovnošću svojega vremena, autorica kostimografijom stvara autentično suvremeno likovno djelo utemeljeno u dramaturškoj i poetološkoj strukturi predstave. (…)' Ozren Prohić, preuzeto iz emisije 'Portret umjetnika u drami', III. program Radio-Zagreba, listopad 2009.
