Igor Dobranić: 'Tekstilne konformacije'

Suradnici/-ce projekta su: Ivana Žanko, Antonija Gospić, Nina Kožul, Peter Giordani, Miranda Đaković / PUTOKAZI, Ivo Vičić Arexx, Frano Đurović
U ulozi manekenki nastupit će polaznice tečaja usavršavanja klavirskih interpretacija pod vodstvom prof. Katarine Krpan; HGM Grožnjan

'Suptilno plavetnilo, određeno tirkiznim spektrom, uz poštovanje i korištenje bijele ne-boje prisutne na objektima, ali i u gabaritima okruženja galerijskog prostora White Cube, odrednice su ovog multimedijalnog modnog predstavljanja. Tema, ideja premise projekta je element vode. Kulisa ovog artistički određenog događanja je Grožnjan, jedan od njegovih trgova, renesansna lođa te Gradska galerija Fonticus. Igor Dobranić, dobro poznat domaćoj, ali i internacionalnoj modno-likovnoj sceni, za ovu prezentaciju izabire suradnike. Tu je Ivana Žanko koja priređuje, maštovito dizajnira metražu koju on kasnije oblikuje u odjevne predmete. Autor projekta šminku i friziranje manekenki prepušta Nini Kožul. Živi modeli oživljavaju oblikovani tekstil, nose predmete na reviji ili staju pred fotografski objektiv. Najčešće je s druge strane kamere Peter Giordani, fotograf koji ih bilježi svjetlom, a printeve uradaka predstavlja na zidovima galerije.
Autor projekta posebno se pobrinuo za zvučnu kulisu. Tu odgovornost povjerava provjerenim glazbenicima grupe Putokazi i njihovoj voditeljici Mirandi Đaković. Za ovu prigodu koriste se Zvukovi Rječine, koje je zabilježio Ivo Vičić Arexx te glasovi, u formi vokaliza i/ili onomatopejskih glasovnih iskaza u izvedbi članica Putokaza. Autorski zvučni mix spomenutih čujnih segmenata, izveden baš za ovu prigodu, potpisuje Frano Đurović. Za suradnike koji su preuzeli odgovornost zvučne inscenacije u prostoru Igor kaže: „Posebno mi je zadovoljstvo i da u osvit 40-og rođendana Putokaza možemo uživati u njihovim glasovnim i zvukovnim interpretacijama kojima opetovano dokazuju svoju glazbenu i artističku neponovljivost…“
Prije postupka oblikovanja nosivog odjevnog predmeta, Igorova decentna i promišljena obrada „praznog“ tekstila, metraže, poput površine slikarskog platna, biva na više načina redizajnirana. Taj posao potpisuje, uz suradnju s autorom, Ivana Žanko. Igor i Ivana koriste površine baznih tkanja kako bi na njima iskazali svoj doživljaj, uz intenciju autorskog oblikovanja. Mašte i koncentracije kreatoru ne nedostaje, a on, sklon eksperimentu i mijeni, u svakom projektu pokušava dosljedno odrediti okvir do kojeg se konformira njegova ideja. Kao što je rečeno, ovdje je u žiži interesa element vode. Takva, autorovim senzibilitetom odlučena premisa, rezultira izuzetno čistom prezentacijom. Umjetnik se usredotočuje na jednu, do maksimuma očišćenu priču.
Pored fotografskih radova suradnika, Igor u prostor, kao objekt/instalaciju uvodi metražu, ali ne kupljenu, već, uz Ivanu Žanko, autorski obrađenu, preuređenu kolorom i kompozicijom. Takvi isječci, jer se tekstil može rezati i određivati mu gabarite, poslužili su, osim za oblikovanje atraktivnih predmeta, i kao dio postava u galerijskom prostoru.
U postavu ove izložbene, performativne prezentacije, nalazimo i modne detalje. To je realizirani autorsk nakit Igora Dobronića, zapravo objekti u prostoru koji se mogu odijevati, nositi, a ovdje su predstavljeni i kao skulpturalni predmeti. Tu su narukvice i ogrlice. Pri oblikovanju umjetnik koristi skroman asortiman materijala. To su staklo, tvrdi dijelovi školjaka i gumirana tekstilna traka. Ovi elementi odrađeni su suptilno kako ne bi remetili stil, ritmove, doživljaj tekstilnog predmeta kojemu po pravilu bivaju dodaci. Izvedeni su kao tonirani kolorističkim karakteristikama koje obilježavaju cijeli projekt, a ponekad da ciljano dozvoljavaju transparentnost. I svjetlo se na njima može poigrati odsjajima odbljesaka ili bliskog kolora ostalih elemenata prezentacije. Nakit se ponaša poput vode – razigran, nepredvidljiv, proziran ili određen plavim spektrom. Realizaciju ovih Igorovih zamisli, komponente za nakit od puhanog stakla, oblikuje Antonija Gospić iz Muzeja antičkog stakla u Zadru.
Cijela ova višeslojna prezentacija, osim od autora, zahtijevala je angažman više kreativnih ekipa i osoba. Ponuđeni, uporabni, ali autorski obilježeni predmeti/tehnologije u ovom izložbenom projektu sklapaju se u koncept smislene cjeline. Kao što je fotografija bila zakinuta dugi niz godina kao podumjetnička kategorija, tako je i oblikovanje nosive odjeće bilo podcijenjeno. Ovdje nam se događa da su ove kategorije nadišle tehnološka određenja i da se u galeriji pokazuju kao kreativna ponuda nekonvencionalnih oblika, objekata, predmeta, instalacija, ali koje zaslužuju pažnju kustosa i relevantnu prezentaciju u galerijskom prostoru.' (...)

Kustos: Eugen Borkovsky