Redatelj: Ivan Leo Lemo
Scenografkinja: Vesna Režić
Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
Skladateljica: Paola Dražić Zekić
Kiparski radovi: Mišo Baričević
Oblikovatelj svjetla: Silvio Giron
Igraju: Jasna Jukić, Vladimir Posavec, Slavko Juraga, Milka Podrug Kokotović, Izmira Brautović, Lana Helena Hulenić, Zdeslav Čotić, Branimir Vidić Flika, Nina Hladilo, Mirej Stanić, Helena Kovačić, Ivana Ljepotica, Gracija Filipović, Marina Ljepotica, Niko Arapović, Maro Drobnić, Igor Knezović, Marko Kriste, Igor Ivkić
'Draga publiko, ovo nije predstava koja pokušava rekonstruirati život tih ljudi u to vrijeme na tom području. Vjerujte mi ovo nije predstava samo o muslimanima u dalmatinskoj Zagori u 17. stoljeću. Zato, na primjer, u nekim scenama žene nose hiđab ili burku (pokrivalo za žensko tijelo) iako taj običaj ne spada u folklorno naslijeđe tih krajeva. Volim kada doseg neke priče seže što šire na našem planetu i zato smo, moj autorski tim i ja, oblikujući likovni i semantički izgled ove predstave bili inspirirani cjelokupnom islamskom kulturom i bošnjačkog i turskog i arapskog svijeta te njezinim utjecajem na nas i na našu 'mahalu'. Između ostalog, htjeli smo u polazišnu točnu za pričanje ove priče obuhvatiti čak i predrasude prema islamskoj kulturi ne bismo li, naravno, inspirirali na prepoznavanje, razumijevanje, pomirbu i suosjećanje.
Ovo je predstava o sevdahu ili ljubavi. Hasanaga koji nakon jednog transcendentalnog, duhovnog iskustva na ratištu pokrene ovu priču i potjera Hasanaginicu iz svojih dvora i iz svoga roda, zapravo je jedan od najsuptilnijih tragača za apsolutnom ljubavi. A ona nije od ovoga svijeta.
Ljubav između muškarca i žene iz koje se rađa novi život nije apsolutna, ona je relativna i podliježe zakonima materijalne prirode. Čak i najveća, veća od sunca, majčinska ljubav, ipak, ima svoje limite. Srce nam se kidalo na probama za ovu predstavu kada divna Jasna Jukić glumi ženu koju odvajaju od kolijevke s njezinim sinom kojeg možda više nikad neće vidjeti... Ali vjera u veći plan i Boga koji zna što radi, daje čovjeku snage i utjehe da čak i takav gubitak preživi i korakne dalje u potragu za izvorom i ušćem ljubavi.
Vjerujem da svi plovimo rijekom koja teče prema vječnosti, znanju i blaženstvu. U zanosu sam kada gledam glumce koji svoj fizički i duhovni instrument stavljaju u službu tog tijeka ne bi li potakli našu svjesnost. I dok tražimo ono što ćemo sigurno naći najbolje je putovati uz rečenice poput ovih Ogrizovićevih gdje se najljepše vide sva lica tuge zbog ljubavi u odvojenosti. Kako reče jedan moj prijatelj, ima Boga, a ime mu je Kakozakoga!' Ivan leo Lemo
