Grožnjan – izložbe Xueh Magrini Troll & Mario Matoković

'(…) Xueh Magrini Troll, oslanjajući se na memoriju i hrabrost priznanja problematizira povezanost lokacije i evokacije, materijalnog i nematerijalnog, opipljivo općeg i osjećano osobnog. Oniričkim scenama propituje osobni status i dimenziju komunikacije sa okolinom. Čin interpretiranja doživljaja ona izgovara na razmeđi cinizma i alegorije. Ona koristi ezoteričnost koja je čitljiva u odnosima prepoznatljivih oblika. Figure u slojevima rezultati su doživljaja a ne viđenog. Emotivni naboj progovara kroz izbor i kroz pristup motivima. Pred nama su doživljeni trenuci oblikovanja koji se ne mogu ponoviti. Trenutak može biti uobičajeno objašnjen, sekundom, danom, godinom, a može biti poosobljen i sveden na doživljaj individualnog saznanja. Xueh likovnim sredstvima bilježi vlastiti proces u kojeg ponire služeći se intuitivno likovnim obrazovanjem i iskustvom, služeći se instinktom i memorijom.

Ovaj projekt angažira promatrača. Xueh Magrini Troll ga mami pred / u rad da bi ga tamo ostavila samog na milost i nemilost srazu uvjerenja i asocijacija. Podastrtu situaciju promatrač dekodira sukladno osobnoj poetici i senzibilitetu. Upozoreni smo da nam je život određen društvenim konvencijama i konformizmom. Unutar sekvenci ponegdje nalazimo erotske detalje. Humorni pristup umjetnice govori o osobnoj slobodi i feminističkim reminiscencijama. Naša civilizacija, sve njene religije, sadrže naglašeno neprijateljstvo prema ljudskom tijelu i njegovim prirodnim funkcijama. Prisutno je licemjerje koje nalaže da se zapravo smije sve ali tako da nitko ne vidi. Javno obznanjivanje bilo koje drugačijosti napada se različito, od fizičkog obračuna do perfidne izolacije. Netolerancija biva inicirana sa oltara.


Rad Xueh Magrini Troll je aktualan jer smo svjedoci uvođenja ptice rode u porodična stabla. Homoerotika, transseksualnost, transrodnost pokušavaju se razglasiti kao nepostojeće kategorije. Naglašava se brak, isključivo muškarca i žene, kao jedina mogućnost diade iako je odavno shvaćeno da je brak isključivo ekonomska kategorija a najmanje i najrjeđe dugovječna emocionalna zajednica. Umjetnica situacije predstavlja na direktan način, performerski. Slojevi kroz koje prolazimo prijete dodirom ili slučajnim dodirom. Situacija postaje napeta. Niz motiva poziva na prijelaz barijera. Postavljeno je pitanje: Da li naša tjelesnost može podnijeti našu senzbilnost? (…)' Eugen Borkovsky

'(…) Ovaj projekt Marina Matokovića snažno promišlja vrijeme u kojem živimo. Beskrupuloznost potrošačkog društva, bespomoćnost pojedinaca, ponuda lažnih ugoda i slične situacije koje kapitalizam skriva pod okrilje demokracije, mora rezultirati nezadovoljstvom većine. Čini se da socijalističke revolucije nisu uspjele ili su izbrisane rovarenjem kapitala, nacionalizama, vjera. No, još se nije dogodila svjetska socijalna revolucija. Danas se solidariziramo sa onim slojem društva kojeg, opijeni konzumerizmom, nismo htjeli primijetiti. Pogled na osobu koja kopa po smeću ili penzionera koji sakuplja plastičnu ambalažu izaziva solidarnost. Više ne postoji baš nikakva sigurnost da nas naše vlade neće uvesti u neki rat, ostaviti bez posla ili da nas neće optužiti kao neprijatelje ili teroriste jer smo prozreli laži urušenog kapitalizma. O tome piše Marko Lederer: '…oni koji su iz očaja izašli na ceste diljem Europe ne bore se da bi promijenili sustav, nego kako bi izborili pravo u njemu sudjelovati.'


Mario Matoković uzima nađeni predmet i 'troši' ga za svoja promišljanja. Pri tom se utječe klasičnoj tehnologiji. Skupocjeni grafički papir sljubljuje uz odbačen a provokativan motiv / matricu. Igra nije sputana tehnologijom. Ova svojevrsna reciklaža kontradiktorna je i sami se moramo odlučiti hoćemo li taj čin doživjeti kao produkciju ili reprodukciju. Umjetnik multiplicira oblike i daje im nove konotacije određujući ih kao novi mogući predmet zamjene za uobičajene estetske predodžbe. Vizualni rezultati nisu upitni i pred nama se pojavljuju kao izuzetne likovne činjenice. Utjecaj slučajnosti u radu materijalom za koji se autor opredijelio, pobijeđen je na veličanstven način.

Umjetnik nudi posljedice promišljenog rituala. Matrica zapravo više nije bitna. Mutacija postaje original. Uvjetni simulakrum. Provokacija suradnje s odbačenim predmetima / ljudima, plasirana kao završeno djelo, atribuira činjenicu promjene. Umjetnik dolazi do apstraktnih kompozicija koje postaju simbol. Ponuda je pred nama: poezija potrošenog svijeta ponuđena je za meditaciju. Umjesto lotosa ponuđene su otisnute nakupine mrlja ili dijelovi limenke. Ponuđeno nam je stanje odbačenog, stanje promjena i stanje osoba, sve u recentnom vremenu. Okolina se pokazuje onakva kakva zapravo jest: dramatična u mijeni i prolaznosti tu, oko nas. Kao što se, nakon Duchamp-a, uloga umjetnika više se ne sastoji u tome da radi, već da izabire, tako Matoković kombinira moguće pronađene elemente. On pušta da se dogode oblici pod patronatom tehničkog procesa otiskivanja. Rezultat, artefakt jest umjetnički predmet sam po sebi ali i zato što je umjetnik tako odlučio. Suvremena kreativnost preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi kreirati. Sredstva i načini prepušteni su na volju tvorcu koji više nije Bog već je jedan od nas. Relativizacija okoline postaje modus oblikovanja ali i modus percepcije. Uz edukaciju i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama samima prestajemo biti podložni uobičajenom. Postajemo neposlušni istraživači, kreatori. Paul Klee kaže: 'Umjetnost ne prenosi vidljivo, ona stvara vidljivim.' Ovaj projekt govori o tome. Prostor galerije poslužio je kao prostor za suočavanje.' Eugen Borkovsky