Gabrijela Rukelj u Greti

'Ja sad idem van, i vratit ću se možda tek za tristo godina', naslov je rada Gabrijele Rukelj nastalog u kombiniranoj tehnici i to relativno nedavno, prije otprilike dvije godine. Pomalo programatskog tona i prosedea s notom usuda na granici fine ironije i melankolije, taj naslov u autobiografskoj maniri istovremeno komentira ono što je do tog trenutka autorica ostvarila u području umjetničkog stvaranja, ali i bez zadrške propituje ono što će tek uslijediti.

Tako odlučno prokazana odgođenost povratka koji će uz to tek možda nastupiti, ovu autoricu istovremeno stavlja u poziciju osobe koja, ukoliko se i vrati, nužno mora nekim novim smislom i značenjem taj isti povratak i opravdati.

 
Ova izložba nesumnjiv je dokaz da na povratak Gabrijele Rukelj ipak nismo morali čekati gotovo biblijsko simbolički dugo, te ujedno i potvrđuje da je sadržaj tog povratka bogat, razveden i cjelovit, te bez dvojbe vrijedan prikazivanja u ovom najnovijem ciklusu koji u pojedinim svojim segmentima sadrži autoričine ponajbolje radove do sad.
 
A gdje je to autorica otputovala, i kamo se zapravo vratila? Odgovor na to pitanje gotovo je retoričke prirode, pa time i prilično jednostavan. Ovi su radovi jasan povratak iz totala u prostor srednjeg ili čak krupnog plana; iz širine eksterijera u interijer ili okrajak vanjskog zbivanja; iz velikih formata u intimu malih/manjih formi; iz elaborirane uglavnom kombinirane tehnike u prividnu jednostavnost crteža. I napokon, iz samoće u prostor prisutnosti, bivanja s drugim u cjelovitosti autorskog izraza. iz teksta Tomislava Zajeca