U Galeriji Vladimir Filakovac, u ponedjeljak 11. rujna u 19 sati otvara se izložba slika i crteža Franje Klopotana. Izložba ostaje otvorena do 28. rujna 2017.
vrijeme: 11.09.2017.
mjesto: Zagreb, Galerija Vladimir Filakovac
Fantazmagorični svjetovi Franje Klopotana
Svijet Franje Klopotana zasebno je poglavlje tzv. hrvatske naive ili naivne umjetnosti, no kada bismo fascinantan opus ovog slikara sveli samo na te stilsko-tematske odrednice, oduzeli bismo mu mnogo važnih dimenzija njegove umjetnosti. Od svojih početaka, sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća, Franjo Klopotan stvara jedinstvenu motivsku i morfološku sintezu europske nadrealističke tradicije i slikarstva ranijih sjevernih slikara poput M. Grünewalda, L. Cranacha i A. Altdorfera, na što je često upućivala kritika i radi čega je imao izniman uspjeh s izložbama u Njemačkoj tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Mišljenja sam kako je sadašnji trenutak idealan da se o nekim opusima naših slikara naive progovori s dovoljno povijesne i ideološke distance i da se Franji Klopotanu vrati značaj koji po inventivnosti zaslužuje.
Naime, njegovo slikarstvo nije tek idilično evociranje pitomog pejzaža prostora Hrvatskog zagorja, u kojemu priroda, životinje i čovjek žive u bajkovitoj i skladnoj simbiozi. To je slikarstvo u kojemu deskriptivnost i naracija ne prelaze u kič, niti se motivi po inerciji preslikavaju u raskošnoj šarenoj paleti.
Slike se nižu u složeno koncipiranim dubinskim planovima, poput scenografije, s renesansnom zračnom perspektivom i nepreglednim sustavno, minuciozno naslikanim detaljima prirode, cvijeća, drveća, planina, jezera, životinja, odnosno, malih i velikih bića, gdje nas snoviti pejzaž može na trenutak uljuljkati i začarati. No, radi se o prividu idile: taj romantično-nadrealistički panteizam doduše ukazuje na savršenstvo i raznolikost Božje kreacije, ali čovjek je uvijek čimbenik pomutnje ravnoteže jer ne uči lekcije. U ranijim radovima iz šezdesetih i sedamdesetih godina vrlo je vidljiv element bajki i pučke fantastike, ali i crnog humora, koji će s vremenom prerasti u manje ili više osjetnu socijalnu kritiku.
Franjo Klopotan izražava se često u šiframa, metaforama, parabolama, rebusima i simbolima koji u sebi spajaju nadrealnu, ali i pozitivnu drevnu ezoterijsku tradiciju Europe i u toj iznimno snažnoj umjetnikovoj riznici nadrealnih simbola ne očitavamo samo vokabular A. Bretona, M. Ernsta ili S. Dalíja (oko vremena), već daleke arhetipove načela prema kojima Priroda funkcionira. U tom su kontekstu životinje važan detalj pa tako leptiri, ptice, ribe, kukci, rakovi i mačke nose značajke naših duhovnih čuvara, prenose poruke viših sfera, jednako tako ukazujući kako čovjek po prirodnom redu stvari nije i ne može biti najdominantnija vrsta na Zemlji koja proždire i uništava sve druge oblike života.
Životinjska čudovišta, hibridi, zmajčeki i dinosauri djelomično ukazuju na starost života na Zemlji, ali su i spona s čudesnim razinama podsvijesti. Oni u sebi nose čežnju za uspostavljanjem fantastičnog i čudesnog, jednako kao što motivi zrcala, kozmičkog jajeta spoznaje te gnijezda upućuju na našu uronjenost u višedimenzionalnu stvarnost, ali i na stalno cikličko obnavljanje života.
U jednom trenutku, Franjo Klopotan počinje stvarati velike kompozicije s biblijskim motivima, do čega ga je postupno dovela ideja sveopćeg sklada prirode i čovjeka te panteizma, ma koliko to možda neobično zvučalo. Motivi ptica ili dvije ptice – ali i drugih životinja u paru – ukazuju na božansku manifestaciju, mogućnost komunikacije s božanskim ili stupanja u viša stanja svijesti. Dvije životinje često ukazuju na dualistički princip dana i noći, svjetla i tame, manifestiranog i nemanifestiranog u ovoj dimenziji, ali i na dvije hemisfere, zemlju i nebo, dakle, izvan uskog tumačnja plodnosti i obnavljanja života. Ptice, kao i anđeli, često prate junake, dobre ljude i daju tajne savjete, a u tumačenjima su vrlo često spona između ljudi i anđeoskih sfera. Od toga do ciklusa Noa i njegova lađa (1970. – 1992.) ili opsežnijeg posezanja za starozavjetnim i kristološkim motivima u devedesetim godinama 20. stoljeća, kao i u novom tisućljeću, postoji dakle dublja evolucijska linija.
U cijeloj Klopotanovoj riznici motiva, javit će se i motivi klauna u svojstvu prevaranta, nositelja obmane, trickstera, evokacije na ratna razaranja (Vukovarski mrtvi golub, 1992.; Alegorija Domovinskog rata, 1995.), ili društvene kritike po sistemu tzv. slike s rebusima (Big Business, 1991.). Pa ipak, u našoj dolini suza postoji još uvijek motiv žene kao personifikacije prirode i obnavljanja života, ali i životinja koje čuvaju zagorske brege i pitome kućice (konji, purani, paunovi). Kada je Josip Depolo pisao kako je Klopotan “nenadmašni poeta fantazmagoričnog u našoj naivnoj umjetnosti” ili Veselko Tenžera ustvrdio da je Klopotan jedan od autentičnih “predvodnika prijelaza naive u fantastiku”, ti su sudovi do danas izdržali nezahvalno i podrugljivo breme vremena. / Iva Körbler
www.ns-dubrava.hr
