François de Bernard: Europski désamour

Europski désamour
 
Autor: François de Bernard¹ 

Europa nije više voljena, ona više ne voli ni svoje ni druge, ona sebe više ne voli: odljubljivanje je guši, gangrenizira, ubija! Nema više erosa, filije ni nade: samo briga, zabrinutost i tjeskoba…Takav je rezultat petogodišnjeg silaska u podzemni svijet, slijedom desetljeća neodlučnosti i zaobilaska.

Odljubljivanje je u središtu sadašnje tragedije, njen je glavni pokretač. Ono što je označeno kao problem individualnog i kolektivnog upravljanja, lošeg ekonomskog i financijskog upravljanja, razotkriva se ponajprije kao slabost u upravljanju afektima, željama, osjećajima. Ne povlači „kriza“ za sobom odljubljivanje, već odljubljivanje proizvodi krizu. Hitno je potrebno obrnuti perspektivu da bi se izradio novi projekt, novi ugovor, da bi želja za Europom ponovno došla u prvi plan.

Europa sebe više ne voli. Prijateljstvo, želja, zadovoljstvo nestali su iz njenog projekta. Bačeno je u zaborav sve što je moglo uzdizati, buditi nadu, mobilizirati. Od braka iz ljubavi prvih trideset godina prešlo se na brak iz računa, zatim na raspad odnosa, udaljavanje, razvod de facto, a uskoro i zakonito. I bez povratka utemeljiteljima pedesetih godina, od Kohla i Mitterranda europski upravljači više ne znaju govoriti o Europi i, još gore, to više ne žele. Ne nalaze riječi jer mimo svojeg obrazovanja i svojih kompetencija, oni sami i njihovi savjetnici nemaju ni želju, ni kulturu, ni sklonost. S erotskim poticajom na dnu, s prijateljstvom na pola koplja, pokazao se rezultat: velika uprskana stvar.

Također: Europa više ne voli. Ponajprije, ona više ne voli svoje; postupak koji je rezervirala za Grčku tek je jedan žalosni primjer između drugih. Zatim, pokazuje se nesposobnom da voli one koje je pozvala da joj se pridruže u krilu velike obitelji: bijedni doček Hrvatske je znakovit. Konačno, njen nedostatak ljubavi prema ostatku svijeta otkriva se svakim danom sve jasnije: nove restrikcije na pravo azila, viza, kretanja osoba; angažman u opadanju i zastoj kolektivnih inicijativa za mir i druga velika planetarna pitanja (klimatsko zagrijavanje, pomoć razvoju, siromaštvo, glad i nestašica hrane, itd.).

Posljedica: Europa više nije voljena. Naprotiv, ona uznemirava, puna je 'briga' što rimuje s puno 'duga'. A kao što svatko zna, ljubav se brzo rasprši kada predmet želje uznemiruje.

Doista, tko bi mogao voljeti Europu koja sumnja u Mir, u prava čovjeka, pravo na kretanje, rad i slobodno izražavanje, u ekonomsku i pravnu jednakopravnost, kulturnu raznolikost, u samu demokraciju? Tko bi je još mogao voljeti, kada je sve ono što je činilo njenu posebnost (vrijednosti, poruke, prava) žrtvovano na oltaru tržišta, štoviše bez ikakve naknade, pa bila ona i novčana?

Ključ je u slijedećem: budući da Europa sebe više ne voli, ona više ne može voljeti ni svoje ni druge, prema tome, nije više voljena! Radi se, dakle, o ponovnoj izgradnji zajedničke kuće, počevši od utvrđivanja ove činjenice. Kakvi bi mogli biti modaliteti takve rekonstrukcije, obnove?

Glavni problem koji valja riješiti jest da su potrebni dobri zidari, točnije zaljubljeni zidari... Na aktualnoj sceni, međutim, kakvi su upravljači kojih se to tiče i kojih je to briga? Ne vraćajući se na „bivše“ već diskvalificirane, što je moguće očekivati od ovih „novih“, gospode Rajoy, Monti i Papademos? Dodatnu gorčinu, odbijanje, skepticizam? Stoga je na europskim građanima koji će slijedećih mjeseci glasovati, da pažljivo ocijene odlučujući ulog za sve: izabrati duboko europski orijentirane, eurofilne upravljače i predstavnike!

Drugi bitan doprinos bio bi snažna inicijativa Europskog parlamenta: svečana deklaracija, vrlo udaljena od retorike sastanaka na vrhu, Vijeća ministara ili Europske komisije, koju bi odobrila većina zastupnika. Ta bi deklaracija ponovno afirmirala vrijednosti i ciljeve Europske unije i definirala razloge (povijesne, filozofske, kozmopolitske) novih budućih etapa (politička integracija, demokratsko jačanje, održivo proširenje). Njena bi zadaća bila ispuniti prazninu koju su generirali posljednji sastanci na vrhu, ispuniti je nečim drugim nego što su tehnokratski zahtjevi. Deklaracija bi bila pozitivni avers i poticaj „strogosti“ dosad sagledanoj kao cilj po sebi.

Treću temeljnu akciju trebalo bi voditi voluntaristički i dugoročno u pravcu europske mladeži, srednjoškolaca, studenata i mladih stručnjaka koji su često najviše pogođeni razočaranjem, a koji će sutra imati zadaću maknuti scenarij s njegove apokaliptičke staze. U takvoj perspektivi, formulirao bih tri prijedloga: 1. uvesti u srednjoškolski nastavni program zemalja Europske unije predmet europske povijesti, književnosti i filozofije; 2. snažno povećati skromne izvore programa Erasmus (koji ima nedvojben uspjeh), kako bi europski studenti mogli duže i bolje boraviti u drugim zemljama (bilo u europskim ili vaneuropskim); 3. ponovno pokrenuti projekt Europskog sveučilišta kulture (Université européenne de la culture - UEC)² koji je prije desetak godina dobio potporu širokog kruga europskih intelektualaca³ i koji do danas, usprkos potpori Europskog parlamenta, nije započeo, uslijed nedostatka političke volje.

Ako ne postoji metoda igre kojom bi se izašlo iz sadašnje europske slijepe ulice, postoji kritična hitnost mobilizacije energije svih da bi se ponovno stvorili uvjeti za danas izgubljenu želju.

S francuskog prevela Biserka Cvjetičanin
Tekst prethodno objavljen u Les Echos, 8 Mars 2012, i ponuđen Zarezu.
 

---