U četvrtak, 22. rujna, u 20 sati, u Galeriji fotografije Fotokluba Split, otvara se treća samostalna izložba fotografija Vedrana Marketića: 'Drvlje i kamenje & ljudski faktor'. Marketićeva izložba s dvostrukog naziva sastoji se od dva ciklusa fotografija – sjena i portreta, a može se razgledati do 8. listopada.
vrijeme: 22.09.2011. 20,00
mjesto: Split; Galerija fotografije Fotokluba Split, Marmontova 5
'Kada se netko voli lucidno igrati riječima, kao Vedran Marketić, onda se ciklus fotografija o prožetosti krhkih stabala i njihovih fluidnih sjena s oporošću i snagom kamena i betona, nikada neće zvati nekim običnim imenom; kao npr. 'Sjene', ili patetičnim tipa 'Sjene života', a fotografska priča o ljudima tada nikako ne može biti suhoparno naslovljena kao 'Portreti', 'Ljudi', ili melodramatski 'Lica moga zavičaja'.
Zato se ova dva ciklusa fotografija na spomenute teme zovu 'Drvlje i kamenje & ljudski faktor'. Vedran je istinski zaljubljenik u fotografiju i zato se ja kao njegov prijatelj (ako smijem) još uvijek iščuđavam kako je toj svojoj strasti odolijevao do zrelih, odraslih godina, kada se prihvatio fotoaparata i ohrabren novom fotografskom tehnologijom bacio upravo na prsa u svijet fotona i nemilosrdnih, sveznajućih bardova ove vještine.
Sam sam to učinio u ranijoj adolescenciji, ne mareći za oprez, pa se stoga još više divim hrabrosti ovog etabliranog inženjera graditeljstva. Vedran je u, zasad, kratkoj fotografskoj karijeri napravio toliko dobrih fotografija i požnjeo puno vrijednih nagrada i priznanja kakve se ne stigne napraviti ni za cijeloga života, a i ovu izložbu zavrijedio je u ozbiljnoj konkurenciji više od 50 autora koji su prijedloge svojih izložbi poslali na prošlogodišnji međunarodni natječaj Fotokluba Split, te kada je Umjetnički savjet Galerije odabrao 11 najboljih, najzanimljivijih i autorski najsvježijih fotografa za izlaganje u ovoj godini.
Vedranova fotografska nagnuća idu ka crnobijeloj fotografiji, a tada često poseže za analognom, filmskom tehnologijom, što je samo još jedan dokaz da razrede nije kanio preskakati nego zanat usvojiti. U ciklusu 'Ljudski faktor' zamalo su sve fotografije crnobijele, te im ovaj postupak uz snažan autorski pečat intimnosti gotovo u savršenom spoju dodaje i komponentu dokumentarizma. Naravno da autor kao osviješten fotograf postupak ne rabi proizvoljno i kad mu se prohtije, nego se promišljeno 'odriče' boje kada ona ne gradi sliku, a rabi ju kada je važan element fotografije. Upravo je tako na fotografijama na kojima portretira svoju djecu.
Iz naslova ciklusa 'Drvlje i kamenje' olako bi se dalo zaključiti kako je sasvim imanentan jednom graditelju, da 'armature' i 'skele' ovoga puta nisu tako suptilne i nepostojane. One, sjene, ne pridržavaju nego podržavaju. Podržavaju slike, a prizori bez njih bili bi izlišni i ''na prvu'' kako bi se reklo. Tek kada strukture zamijene uloge, kao na fotografijama zabetoniranih rana stabala platana, odnos se mijenja i materijali poprimaju druga i pomalo bizarna značenja, a fotografija nas spušta 'u bazu', u samo središte opažaja, i shvaćamo koliko je prizor suštinski epski, a vrijeme i trajanje efemerni. Taman toliko da nas vrati iz tog latentnog svijeta sjena u posve poznatu (prizemnu?) stvarnost.' Valentino Bilić Prcić
