'Exat 51 - sinteza umjetnosti u poslijeratnoj Jugoslaviji' u Krefeldu

Djelovanje grupe Exat 51 zasigurno je jedno od najznačajnijih događaja u poslijeratnoj umjetnosti na tlu Jugoslavije, a posebno presudno za razvoj posebnosti hrvatske vizualne umjetnosti, dizajna i arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Izdvajanje fenomena apstraktne umjetnosti te afirmacija ideje o sintezi primijenjenih i tzv. lijepih umjetnosti s arhitekturom osnovni je doprinos njihovog zajedničkog rada od osnutka 1951. do 1956. kada grupa formalno prestaje s radom, premda se međusobna suradnja nastavlja i dalje, najčešće na arhitektonskim projektima. Grupu su činili vizualni umjetnici Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Vlado Krist te arhitekti Vjenceslav Richter, Bernardo Bernardi, Zvonimir Radić, Bregovac, Božidar Rašica i Vladimir Zarahović. Grupa je 1951. godine javno iznijela svoj Manifest, a 1953. prvi puta su u prostorima Društva arhitekata slikari iz grupe Picelj, Srnec, Kristl i Rašica priredili izložbu slikarskih radova u cijelosti obilježenih istraživanjem vizualnog jezika apstrakcije i njene sintakse te eksperimentom s fenomenom prostora.

Već krajem četrdesetih, radeći na oblikovanju izložbenih paviljona za nastupe Jugoslavije na važnim ekonomskim sajmovima u Beču, Stockholmu, Hannoveru, Chicagu i Parizu bilo je posve izvjesno da će posljedice tog zajedničkog rada Richtera, Picelja, Srneca i Radića te njihovo promišljanja prostora kao „plastičkog jedinstva“ kako su neoplatičari predvođeni Mondrianom imenovali pojam sinteze umjetnosti, ostaviti dug i značajan trag na poslijeratnu umjetnost u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Njihova je javna aktivnost za početak 1950-ih značila obranu umjetničkih, ljudskih i društvenih sloboda. Ta su nastojanja branili i oni koji apstraktnu umjetnost nisu smatrali važnom i vrijednom u estetskom smislu. Branili su ih prvenstveno od komunističkih dogmatika i zagovornika socrealizma. U tom smislu ključan je bio govor Miroslava Krleže održan 5.10. 1952. godine na 3. kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani u kojem je oštro prekinuo svaku vezu državne politike s nasljeđem staljinističkog socrealizma što je značilo prekid i sa svakom njegovom umjetničkom inačicom. A Rudi je Supek 1953. godine u povodu izložbe u Društvu arhitekata napisao jednu od najznačajnijih komparativnih analiza o pojavi grupe i njenim izvorištima u Bauhausu, DeStijlu i umjetnosti Oktobarske revolucije dajući joj prave okvire. Premda tada nije smatrao pojavu Exata 51 prekretnicom na domaćoj sceni, a k tome je apstrakciju smatrao završenim poglavljem u umjetnosti, bio je to iznimno važan edukativni doprinos razumijevanju povijesti apstraktne umjetnosti uopće, a time i ideološke pozicije umjetnosti Exata.

Stajališta EXAT-a počivala su na pretpostavkama ideologije socijalističke ljevice, a njihova je umjetnička praksa prije svega bila popularizacija modernističkih internacionalnih principa koje su baštinili izravno od hrvatskih modernista iz 1920/30-ih godina ili pak od uzora u europskoj prednacističkoj, odnosno predstaljinističkoj umjetnosti i arhitekturi. Europski totalitarizmi, nacizam i fašizam s jedne i staljinizam s druge strane, od sredine tridesetih su kao i tijekom rata izgnali modernizme i avangardu, posebice one razvijane na političkim idejama Oktobarske revolucije u Rusiji (ruska avangarda) ili Waimarske Republike u Njemačkoj (Bauhaus) obilježivši ih, u Rusiji, kao protunarodnu, formalističku pa i buržoasku umjetnost, a u Njemačkoj kao izopačenu umjetnost (Entartete Kunst). Zato je odlučnost umjetnika EXAT-a da ponovno uvedu geometrijsku apstrakciju kao «radikalni nepredstavljački rječnik» bio snažan odgovor na socijalistički realizam, akademizam i građansku kulturu i umjetnost zaboravljenog modernizma, negativne prakse koje su dominirale ne samo lokalnim umjetničkim tokovima nego i velikim dijelom poslijeratne Europe. Za članove EXAT-a modernistički je vokabular bio jedini ispravni govor kojim su se u tom trenutku mogle artikulirati slobodarske ideje i nagovijestiti mogućnosti društvenih utopija. U isto vrijeme bez saznanja o postojanju onih drugih, osnivaju se u Rimu i Milanu grupe MAC i Forma 1, u Parizu grupa ESPACE te nešto ranije međunarodni pokret Arte Madí u Buenos Airesu, svi sa gotovo identičnim manifestnim programima o sintezi svih umjetnosti i ulozi apstraktne umjetnosti u procesima obnove poslijeratnih društava.

Izložba prvi puta u Njemačkoj, ali i prvi puta uopće, cjelovito predstavlja slikarski, dizajnerski, arhitektonski, filmski i kazališni rad članova grupe iz vremena njihovog zajedničkog djelovanja kao i iz formativnog razdoblja druge polovice četrdesetih te završava sa šezdesetima kada su zamisli koje je grupa zastupala dobile nove dimenzije (npr. Richterov sinturbanizam) i praktičnu primjenu u brojnim inovativnim arhitektonskim i urbanističkim projektima Bregovca, Rašice i Bernardija te u aktivnostima na polju vizualnih umjetnosti i dizajna (npr. Picelj, Srnec, Krist, Richter u pokretu Nove tendencije, osnivanje Centra za industrijsko oblikovanje...).

Do sada su bile tri izložbe koje su značajnije apostrofirale rad grupe premda su tada izlagana samo djela vizualnih umjetnika Kristla, Rašice, Picelja, Srneca i Richtera i to 1995. na izložbi Konstruktivizam i kinetička umjetnost/ EXAT 51/ Nove tendencije kustoskog tima Muzeja suvremene umjetnosti te 2001. na izložbi EXAT 51 & New Tendencies u Cascaisu kustosa Marijana Susovskog koja je 2003. ponovljena u Sieni. Izložbom u krefeldskom Muzeju Haus Lange prvi put smo objedinili sve aspekte djelovanja članova grupe. Dio izložbe rekonstrukcija je postava povijesne izložbe iz Društva arhitekata iz 1953. godine što izložbi daje dodatnu posebnost i zanimljivost. Ideja sinteze svih umjetnosti za koju su se članovi grupe manifestno i praktično zalagali doći će na ovoj izložbi do punog izražaja.

Važno je spomenuti nezaobilazan rad povjesničara umjetnosti Želimira Koščevića i Jerka Denegrija koji su 1979. priredili opsežnu monografiju posvećenu grupi u izdanju Galerije Nove u Zagrebu dokazujući time da je interes za rad i ideje članova EXAT-a kontinuira već desetljećima te da je inspirativan i poticajan za nova čitanja u različitim kulturnim, društvenim i političkim okolnostima.

Kustosi izložbe su Katia Baudin, ravnateljica Kunstmuseen Krefeld i Tihomir Milovac, muzejski savjetnik MSU-a, koji je ujedno izložbu i vizualno postavio.
Više od stotinu pedeset djela vizualnih umjetnosti, arhitekture i dizajna izložena su na izložbi, a posuđena su iz zbirki zagrebačkih institucija: Muzeja suvremene umjetnosti/Arhiva Tošo Dabac, Arhiva i biblioteke Ivana Picelja; Moderne galerije; Muzeja za umjetnost i obrt; Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti/ Hrvatskog muzeja arhitekture i Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta; Zagreb filma; Pučkog otvorenog učilište; Kolekcije Marinka Sudca te iz riječkog Muzeja Moderne i suvremene umjetnosti.
U povodu izložbe bit će izdana publikacija s recentnim tekstovima Jasne Galjer, Ljiljane Kolešnik, Hrvoja Turkovića, Ive Ceraj, Katie Baudin, Constanze Zawadsky i Tihomira Milovca te s povijesnim tekstovima Jerka Denegrija, Rudija Supeka i Zvonimira Radića.
Izložba je ostvarena suradnjom Kunstmuseen Krefeld i Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb.



Izložbu su podržali: Ministarstvo kulture RH, Grad Zagreb, Die Landesregierung Nordrein-Westfalen, Kulturstiftung des Bundes, Grad Krefeld.

www.msu.hr