Džungla / Vedran Perkov

Vedran Perkov, značajan suvremeni splitski i hrvatski umjetnik, za ovu izložbu realiziranim audiovizualnim ambijentom znakovita naziva Džungla, ostao je vjeran svojim ranijim umjetničkim propitivanjima gdje se kontinuirano poigrava s današnjom društvenom stvarnošću i uvriježenim civilizacijskim vrijednostima. Njegovi radovi britka su društvena kritika koju vrlo često izriče u prvom licu, tzv. ich formi, ne bježeći od autoironije i samokritike, kojom još više naglašava ozbiljnost sumorne svakodnevnice. Iskušavajući se gotovo jednako uspješno u svim medijima kojima se služi suvremena vizualna umjetnost, Vedran u svojim radovima ne poseže za manifestnom društvenom angažiranošću, a time ni agresivnim društvenim aktivizmom (svojstveno većini autora današnje umjetničke prakse), već su njegovi likovno osmišljeni i estetski zaokruženi društveni komentari prožeti izuzetnom duhovitosti, često na rubu satire. Takav pristup, između ostalog je i plod autorove otočke genetike i dalmatinskog podneblja, što se najčešće manifestira evidentnim dišpetom koji u Perkovljevoj umjetnosti postaje prepoznatljivim čimbenikom, kreatorom i pokretačem ideja koje rezultiraju originalnim i autorski prepoznatljivim rješenjima.

Ambijentalna audiovizualna instalacija Džungla, sastoji se od 34 metalna tornja visokih 270 cm, na čijim su vrhovima pričvršćeni zvučnici – trube razglasa (horn speaker), što služe za reprodukciju i pojačanje zvuka. Tri konstrukcijska tipa tornjeva međusobno se isprepliću u izložbenom prostoru kao što to čini i zvuk koji dopire s njihovih vrhova, odnosno iz spomenutih trublji. Taj zvuk, koji je nerazumljiv i prilično iritantan, nastaje reproduciranjem autentičnih audio zapisa znamenitih govora povijesno važnih osoba koje su obilježile prošlo stoljeće. Umjetnik je studijskom obradom te originalne govore sinkronizirao i preoblikovao te je u montaži, u pravilnim ritmičkim razmacima, normalan govor izmjenjivao s modificiranim. Posjetitelj izložbe prepušten je agresivnoj kakofoniji, koju potencira vizualna komponenta nagomilanih metalnih konstrukcija, jer se našao u središtu klaustrofobično – psihotičnog prostora, izložen bombardiranju svojih slušnih i  vidnih osjeta. Takvu psihozu još više potenciraju razumljivi dijelovi govora koji se povremeno razabiru u općem zvukovnom metežu, te posjetitelj tek što pomisli da je uhvatio prepoznatljivu nit vodilju, opet se nađe u kaotičnom labirintu slike i zvuka. Ovdje se autor spram posjetitelja poslužio tzv navlakušom,  ješkanjem, prastarim ribarskim oruđem, što ne čudi jer se radi o Splićaninu i to otočkog porijekla, koji bez đira jednostavno ne može funkcionirati. Vedran Perkov podrijetlom je i sa Zlarina i premda se školovao i živi u Splitu, otočka opuštenost, urođeni instinkt za preživljavanjem i specifičan smisao za humor svojstveni su njegovom biću što se jasno očituje i u njegovom umjetničkom svjetonazoru. Za razliku od njegovih ranijih radova, u ambijentu Džungla te karakteristike postoje samo u naznakama, u svojevrsnoj ulozi vodonoša koje diskretno doprinose gradaciji atmosfere snažno emocionalno ispunjenog i radikalno osviještenog ambijenta.

On snažno progovara o povijesti proteklog stoljeća kao odi ljudske gluposti i o njenim vođama čije su riječi, upravo one koje slušamo s Vedranovih stupova, najčešće prouzročile milijune ljudskih žrtava i našu civilizaciju duhovno i kulturološki vraćale u prošlost, a tehnološki je nesrazmjerno uzdizale do današnje razine kada više ne znamo vladamo li mi strojem ili on vlada nama. Perkov ne citira samo diktatore totalitarnih režima i njihove propagandne epigone (Hitler, Mussolini, Mao Tse Dong, Goebbels, Staljin, Trocki, Castro, Saddam…), već i druge političare koji su krojili sudbinu čovječanstva (De Gaulle, Churchill, Roosevelt, Gorbačov, Kissinger, Kennedy, George W.Bush…) kao i one osobe koje su svojim javnim djelovanjem zadobile  pozitivnu auru pravednosti (Gandhi, Mandela, Ho Chi Minh, Martin Luther King, Majka Terezija...). Uslijed velikog broja govora koji se reproduciraju u isto vrijeme u prostoru vlada zvukovni kaos gdje je pojedinačni govor nemoguće razumjeti, kao što je i nemoguće uspostaviti ikakvu skalu vrijednosti i razlikovnosti. Ipak, žamor se prekida kada jedan od govornika počinje ponavljati jedan slog ili glas, da bi ga ubrzo svi ostali počeli slijediti, odnosno oponašati. Takovo neartikulirano i besmisleno glasanje jedini je trenutak kada svi govornici govore istim jezikom, da bi uskoro „nastavili po svome“.

U režiji autorova shizofrenog govornog nadmetanja ispremiješane su rečenice dobra i zla, riječi istine i laži, izrazi ponosa i arogancije… Nema pobjednika, sve je isto, a opća kakofonija nakon nekog vremena učinit će nam se vrlo poznatom i prepoznatljivom. Zar svakodnevno ne slušamo govore političara, privrednika, propagandnih magova i medijskih tajkuna? Slušamo, ali najčešće ne čujemo ništa, jer politički ili propagandi govor jezik je demagogije, pa premda (što je rijetko) može biti i pozitivna predznaka on se svodi na isto demagoško oruđe,  jer kako kaže poslovica, „Put u pakao popločan je dobrim namjerama“. Perkov ovom instalacijom progovara o mnogim neuralgičnim točkama našeg današnjeg društva. Umjetnik je u svojoj instalaciji jasno postavio uzroke, a posljedice nije definirao nego ih je naznačio gustim postavom metalnih tornjeva, jasnom metaforom odašiljača kojima političari i korporacije upravljaju suvremenim svijetom, odnosno svima nama. Upravo su, u ovom ambijentu citirani govori, doveli do današnjeg apsolutnog diktata političkih, korporacijskih i medijskih moćnika koji su znalački iskoristili individualne karizme povijesnih ličnosti i posljedice koje je njihovo djelovanje prouzročilo, kako bi  danas sustavno zatirali svijest pojedinca. Ujedinjeni u pohlepi i želji za moći, a slijedeći latinsku diktu Historia est magistra vitae, svjesni su da je svaki individualitet opasan i da su osviješteni pojedinci svakoj vlasti opasni.  Zato služe tornjevi – odašiljači koji neprekidno repetiraju medijske poruke i diktiraju nam kako ćemo živjeti. Zato među Perkovljevim govornicima nije slučajna prisutnost Billa Gatesa koji je razvojem računalne tehnologije, bez obzira što je (ako je) težio napretku i dobrobiti čovječanstva, učinio uslugu korporacijama koje putem te tehnologije ne samo da lakše odašilju svoje poruke, već i imaju potpunu kontrolu nad svakim pojedincem.

Audiovizualni ambijent splitskog umjetnika Vedrana Perkova podsjeća me, po mom nekom čudnom asocijativnom sklopu, na zadnju sekvencu kultnog filma američkog redatelja Davida Finchera, „Sedam“. Što je još čudnije ne podsjeća me samo vizualno, već i po sadržaju, odnosno po kontekstu same priče.  Finale tog filma odvija se u prigradskoj pustari, na pijesku iz kojeg izvire gomila tornjeva, dalekovoda, nijemih promatrača koji svojom impostacijom naglašavaju kulminaciju drame koja se ispred njih dešava. Radnja tog filma govori o manijakalnom ubojici, vjerskom fanatiku koji svoja perverzna ubojstva veže uz sedam smrtnih grijeha. Neposredno prije šokantnog svršetka filma, dok se voze pustinjskom periferijom, ubojica objašnjava policajcima logiku svojih ubojstava koja čini kako bi kaznio grešnike i ljudima pokazao što svijet zapravo jest. Kaže da će u tom svijetu ostati upamćen i da će mu se on diviti zbog onoga što je napravio. Mladen Lučić