Druga strana groznice subotnje večeri / Vizualni jezik disca

Projekt općenito locira pozitivne utjecaje plesne, glazbene i društvene 'pošasti' zvane disco u razdoblju od 1977. do 1983. Prvi dio postava, nazvan 'Utjecaji, uzori i inovatori' u Kuli Lotrščak (30. svibnja – 8. srpnja 2015.) odredio je mjesta, imena i događaje koji su importirali ovaj stil u samoupravno tijelo Jugoslavije. Postav u HDD galeriji nastavlja se na priču o jugoslavenskom disku imenujući glavne trendove i stilove u vizualnoj komunikaciji. Autor izložbe je Željko Luketić.
 
Veliki broj izloženih omota ploča domaćih disko zvijezda, ali i inozemnih u licencnim izdanjima, ima primarnu svrhu označiti simbolički jezik disca, kao i idejne postulate pokreta: seksualnu emancipaciju, manjinsku inkluzivnost, modernitet klupskog ambijenta, kao i društvene naglaske hedonizma kao protesta protiv socijalističke norme. Ovitak ploče, singla ili kasete imao je tu zadaću publici u najkraćem mogućem roku isporučiti svoju poruku.
 
Disco se Jugoslaviji događao i prije 1977., no njegov proboj nije bio masovan nego tek sporadičan. Nastup „šest tigrica“ iz The Love Machine u KD Lisinski prijelomna je točka, jer tada i muzički tisak, poput Džuboksa, prestaje s egzotičnim izvještajima o iznimnom uspjehu švedske ABBA-e i počinje s reportažama o raskalašenim zabavama u Studiu 54. Radnice i radnici, samoupravni djelatnici, inteligencija i misleća elita i ovdje je našla svoj plesni melting pot. Disco je, na svojoj ikonografskoj strani, odradio zanimljivu uslugu socijalizmu: inzistirajući na šljokicama, sjaju i raskoši, polugolim tijelima i hedonizmu, jednakosti spolova i seksualnih manjina, pružio je makar simbolički odmak od svakodnevice obilježene ekonomskom krizom, manjcima u trgovinama i odlaskom Maršala 1980. godine. U potonjemu valja tražiti i uzroke „produženog“ trajanja disca na jugoslavenskim prostorima.
 
Jedno od pitanja na koje odgovaramo na izložbi jest i tko su bile zvijezde jugoslavenskog disca. Odgovor se prirodno nudi preko omiljenog komunikacijskog medija te glazbe, dakako ovitaka glazbenih izdanja i njihove strategije da nipošto ne budu suzdržane, samozatajne ili sakrivene. Upravo suprotno i čak i danas, kada su te nove biografije popravljene i ušminkane, do tih izdanja nije lako doći zbog nekoliko razloga. Prvi je svojevrsni testni, probni karakter tih ploča. Njima se opipavalo tržište, odgovor medija i publike, te su se oprezno lansirale u nevelikim nakladama. Drugi prostor tog eksperimenta bili su glazbeni festivali, poput ZagrebFesta, Splita ili Opatije. Zakopani između standardnih opjeva galebova, mora, sunca ili predivnih i tako jedinstvenih ljepota zagrebačkih ulica, nalazili su se mali biseri, ekskurzije u nešto sasvim drugačije, opušteno pomaknuto poput Robota Ljupke Dimitrovske: Dijelila sam ljubav s jednom napravom / nije znao niti k’o sam zapravo / kad treba da te shvati / otkažu mu svi aparati.iz teksta Željka Luketića
 
Više o izložbi