Dijana Šehić / Nepoznati Netko, Nepoznati Ja

'Mi smo bili svoji veliki preci; sad smo svoje degenerirano potomstvo', napisao je revoltirani Slobodan Novak prije nešto više od pola stoljeća. Degeneracija kao medicinski termin označuje izopačenje, nakaznost, izobličenost i svaki oblik neprirodnosti i abnormalnosti, u prvom redu fizičke, a potom i psihičke. 

Deformirani ljudski lik, s kojim se kiparica Dijana Šehić predstavlja na Fast Forwardu, degenerični je Nepoznati Netko, osamljen, izdvojen pojedinac, ali i univerzalni čovjek čije lice može pronaći svatko od nas zagleda li se dovoljno dugo u nemilosrdno ogledalo vlastitog postojanja. Izrađen je od metalne konstrukcije obložene kaširanim novinama. Smišljeno je prikazan s dvostrukim ekstremitetima i jedinstvenim trupom, na kojemu je umjetnica smjestila ljudsku glavu bez izrazitih facijalnih karakteristika.

Povezana s preko 25 metara električnog kabla na struju, neprestano se rotira oko vlastite osi, u nemogućnosti da sagleda svijet, ili, iz obrnute vizure, nemogućnost, odnosno bolje rečeno, odbijanje svijeta da sagleda i spozna pojedinca. U trenutku kada je suvremeni čovjek razapet između onoga što želi, što može i što se od njega očekuje, sugestivnost umjetničkog rada gotovo je surovo eksplicitna. Ako je vjerovati definiciji, čovjek je misaono, društveno, duhovno i prirodno biće. Ali, da li je današnji čovjek slobodno biće? Nije li naše poimanje slobode kao zajamčene demokracije i ustavnih prava banaliziranje tog mitološkog pojma? I da li je sloboda, kao mrtvo slovo na papiru, kanibalistički pojela samu sebe pri svakom pokušaju konkretne realizacije?

Ljudski san o slobodi izjalovio se već u začetku, kada je u rajskom vrtu Eva posegla za jabukom. Praotac i pramajka spoznali da je ekvivalent slobode – granica. Kako bi naglasila ljudsku zatočenost i ograničenost, umjetnica lik omata električnim kabelom, što pobuđuje konotacije na tehnološki zarobljenog modernog čovjeka, koji se gubi u svijetu virtualnih društvenih mreža, serviranih i filtriranih informacija. Time se logično postavlja pitanje, koliko je modernitet i tehnološki napredak koristio svakome od nas? Trebamo li se plašiti da će jednoga dana svijet osobnih računala i robota postati dostatan sam sebi, da će nadići svojega stvoritelja? Slika svijeta u kojem tehnološke naprave koriste ljude umjesto ljudi njih pomalo je apokaliptična, ali da li je u potpunosti irealna? Sve su to pitanja koja umjetnica postavlja ovim radom.

Metaforika ljudske rastrganosti, najočitija je u umjetničkom 'darivanju' lika sa dvostrukim parovima ekstremiteta. Možda bi s više ruku i nogu mogli zadovoljiti sva očekivanja i ispuniti zadane norme? Koliko bi ekstremiteta bilo potrebno da čovjek postigne cilj, zadovolji društvene instance, bude na ponos svojih vjerskih otaca i prihvaćen u sociosferi? Ako i zanemarimo sve to, što je s očekivanjima roditelja, prijatelja ili životnog partnera? Postoji starogrčki mit o Prokrustu i prokrustovoj postelji, u kojoj bi ljubazni domaćin ugostio umorne putnike, a potom bi im odsjekao noge ako su bile duže od kreveta, ili bi ih rastezao spravama za mučenje, ako su bili prekratki za njegov krevet. Analogija je očigledna. Moderno društvo je Prokrustova postelja suvremenog čovjeka, s tom razlikom da je svako od nas slobodan izabrati – da li će mu rezati noge, ili će na sprave za rastezanje. Poklonjena nam je sloboda izbora, a od njenog zagrljaja pucaju nam kosti. I paradoks za kraj, ima li itko od nas uopće pravo uputiti ovakvu kritiku društvu, ako je i sam to društvo iz perspektive nekog drugog? Koliko smo licemjerni kada postavljamo kriterije drugima, a sami ih ne ispunjavamo? Rad Dijane Šehić poziva nas da promislimo o tome. (Ana Žanko)
 
Dijana Šehić (1987., Trogir) Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu. Trenutno je studentica druge godina diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Provela je semestar u Aachenu. Izlagala je na studentskim izložbama u Düsseldorfu i Frankfurtu.

Ana Žanko (1993., Split)  Završila je Ekonomsko-birotehničku školu u Splitu. Trenutno je studentica prve godine diplomskog studija hrvatskog jezika i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu.