Uspomena na junaštvo pradjedova
Neposredno nakon pobjede narod Cetinske krajine osnovao je vitešku igru Sinjsku alku kao trajnu uspomenu na junaštvo pradjedova, ali i kao poticaj naraštajima da čuvaju ratoborni duh branitelja protiv neprijatelja i natjecanja u plemenitosti, poštenju i radu. Danas je to igra koja se tijekom višestoljetne tradicije utkala u narod, postala njegov nepobitni čimbenik te nositelj narodnoga ponosa, nadahnuće i izvorište stvaralaštva u pričama i pjesmama, slikama, skulpturama i skladbama.
U znak priznanja za poticanje domoljublja i očuvanje povijesnih, kulturnih, etnografskih i drugih vrijednosti, Sinjska alka je po međunarodnim mjerilima proglašena pokretnim spomenikom kulture najviše kategorije 1979., a 15. studenoga 2010. upisana je na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.
Naziv alka potječe iz turskoperzijskoga jezičnoga sloja, a znači prsten, obruč. Alka je dio podloge stremena na sedlu zaplijenjenoga konja turskoga serasker-paše Čelića pa zato u alkarskoj ceremoniji dva momka vode za uzde konja koji simbolizira pašina edeka (pričuvni konj).
Sinjska alka danas je jedinstveno viteško natjecanje u Europi. Nastala je početkom XVIII. stoljeća. Inače je nastavak mnogobrojnih viteških nadmetanja što su se održavala u nekim većim mjestima mletačke Dalmacije, a najpoznatija su ona u Zadru (do 1820.), Imotskome (do oko 1840.) i Makarskoj (do 1832.).
Najstariji pisani spomen o Sinjskoj alci potječe iz 1784. godine, a riječ o sonetu i odi koje je na talijanskom jeziku ispjevao splitski liječnik i glazbenik Julije Bajamonti.
Najstariji pak službeni spis jest pismo što ga je 10. veljače 1798. grof Rajmund Thurn, prvi austrijski povjerenik za novozaposjednute krajeve, iz Zadra poslao tadašnjem zapovjedniku Sinja, kolunelu Jakovu Grabovcu.
Thurn pismom obavještava da je Dvorska komisija potpuno odobrila da se u Sinjskoj krajini i dalje održava Alka, na posljednji dan karnevala, kako je dotad bilo uobičajeno. Iz iste godine potječe i dokument o Alci što je, u čast baruna Corneo-Steffanea, drugoga opunomoćenog austrijskog povjerenika za Istru, Dalmaciju i Albaniju, održana 14. svibnja, kojom ju je prilikom, u svečanome govoru, nazvao "brillante spettacolo" (blistavi prizor).
Povjesničari su utvrdili kako povijest Alke pokazuje da se ona u starini trčala u različito vrijeme, a katkad i dva puta na godinu.
Alka se tek od 1849. redovito trči 18. kolovoza, na rođendan cara Franje Josipa, što je čak utvrđeno i Statutom iz 1902. Od tada se stalno trči u kolovozu (i po novim pravilima), u prvoj trećini toga mjeseca.
Na putu po Dalmaciji Sinj je 1818. posjetio car i kralj Franjo I. te su mu mještani priredili svečanu Alku. Slavodobitnika je vladar nagradio briljantnim prstenom vrijednim 800 forinta, a Društvo carskom zastavom. Otad se svake godine slavodobitniku iz Beča dostavljalo 100 forinta nagrade.
Godine 1838. Alci je nazočio saksonski kralj Friedrich August II., a 28. ožujka 1842. održana je Alka u čast dolaska u Sinj austrijskoga nadvojvode Albrechta. Iste godine, 22. listopada, održana je Alka u čast dolaska nadvojvode austrijskoga Franje Karla. Godine 1875., 18. svibnja, održana je izvanredna svečana Alka u prigodi boravka cara i kralja Franje Josipa I. u Sinju. Car je tada darovao slavodobitniku Mati Boniću zlatni prsten.
Povijest svjedoči i kako se Alka u trčala tri puta izvan Sinja - 1832. u Splitu, 1922. u Beogradu i 1946. u Zagrebu.
Alku je dosad najviše puta dobio Nikola Cerinić (12), zatim Nikola Jelinčić (8), pa Jozo Boko, Janko Kelava, Anđelko Vučković i Ognjen Preost, koji su po pet puta bili slavodobitnici.
Prvi Statut Alke potječe tek iz 1833., a odredbe mu se poklapaju s odredbama sličnih viteških nadmetanja u tadašnjoj Europi. Dok su u europskim viteškim igrama sudjelovali samo alkari-vitezovi, dakle povlašteni društveni sloj, u Sinjskoj alci, uz pripadnike vojne aristokracije, mogli su sudjelovati i ljudi sa sela.
Ekskluzivnost pripadanja alkarskim obiteljima temeljila se na ekskluzivnosti pripadanja Cetinskoj krajini i Sinju, što je u tom dijelu hrvatskoga naroda razvijalo kult ratničkoga ponosa.
(Hina)
