Izložba Borisa Demura, Gorana Petercola i Damira Sokića otvara se u četvrtak, 20. svibnja, u 19 sati, u Galeriji Academia Modena, Zagreb. Trojica umjetnika srednje generacije izlažu radove koji su nastali sredinom sedamdesetih godina, u vrijeme umjetnosti kasnih avangardi, preciznije analitičkog slikarstva i primarnog slikarstva. Izložba traje do 10. lipnja.
vrijeme: 20.05.2010.
mjesto: Zagreb; Galerija Academia Modena, A. Šenoe 11
Zanimljivost ove izložbe je odluka umjetnika da izlažu radove iz tog vremena, a ne recentne radove. Izložba nema kustosa, radovi nemaju namjeru biti predstavljeni kao povijesne činjenice već kao aktualni stavovi što možemo vidjeti i iz tekstova samih umjetnika u katalogu izložbe. I ovom izložbom se sve jasnije profilira i pozicionira program Academije Moderne kao provokativne i zainteresirane institucije s vrlo ozbiljnim protagonistima.
'Općenito, izložiti rad meni znači predstaviti koncept umjetnosti. Koncept mi dobiva smisao tek kad je materijaliziran unutar konkretne situacije. Unutar 'sada'. Tada mogu imati potrebu za njegovim izlaganjem. Izložiti rad iz sedamdesetih suočava me s pitanjem razloga za taj pomak u novo “sada”. Zašto izložiti radove iz sedamdesetih? Zašto bi ti radovi mogli biti još uvijek aktualni? Drugačiji je smisao izlaganja unutar vlastite retrospektive, neke izložbe koja obuhvaća povijesnu temu ili biti u postavu muzeja.
Ti konteksti opravdavaju razloge za izlaganje radova koji su zaustavljeni u nekom vremenu. Iako su sedamdesete radna tema ove naše izložbe, osjećam kako zajedno izlažemo radove koji nisu imali vremena biti potrošeni. Hoću reći kako se ponekad to 'sada' može produžiti. Ovaj puta do danas. Zato u ovu izložbu ulazim sa osjećajem nečeg živog.
O moja ta dva rada. O kakvom se tu konceptu radi? U svakom od ta dva rada mjere genereriraju formu rada. Prvo, zašto sam tada imao potrebu raditi sa sustavom mjerenja? Ne mogu rekonstruirati u cjelini tadašnje osjećaje ali mogu reći ono što mi je od toga ostalo. U sedamdesetim osjećao sam unutar umjetnosti bitnu promjenu u odnosu na prijašnje prakse. Vjerojatno sam to intenzivnije osjećao jer je to period mojih prvih izložbi. Naravno da sam kao i drugi imao problema oko prihvaćanja radova.
Bilo mi je jasno da se umjetnička vrijednost nekog rada ne poklapa sa društvenim vrednovanjem tog istog rada. Zatim, da se umjetnička vrijednost nekog rada ne poklapa sa kritičkim vrednovanjem tog istog rada. Drugo je, pretpostavljam - kad sam s tim iskustvom paralelnih sustava vrednovanja ušao u materijal, opet sam se susreo s dva sustava: sa svojim tijelom i materijalom. S tijelom kojem je imanentna mjera isto kao što je to i papiru. S različitim vrstama mjera, uvjetovanih različitom vrstom nastanka, proporcija, veličina, materijala…. To su bile različite stvarnosti i ne mijenjajući ih, užitak mi je bio pretvoriti ih u jednu, u rad.' Goran Petercol
