Čudesno staklo – od pronalaska do kasne antike

Povijest staklarstva do srednjega vijeka moguće je podijeliti u četiri različita perioda koja ujedno najbolje ilustriraju i historijat tehnološkog razvoja. Prvi i najduži period je onaj od nastanka i prvih početaka staklarstva pa do pronalaska lule za puhanje stakla. To razdoblje započinje s 15. stoljećem i završava s 2. stoljećem prije Krista. U tom periodu se isključivo prakticira tehnika 'pješčane jezgre' ('sand-core glass'), zatim lijevanje i prešanje staklene sirovine.

Druga faza u razvoju staklarstva traje tri stoljeća - od kraja 2. stoljeća prije Krista do približno kraja 2. stoljeća poslije Krista. To je relativno kratko, ali izuzetno burno razdoblje, u kojem stare tehnike dosežu tehnološko savršenstvo, a nove tehnike, koje omogućuje lula za puhanje stakla - staklo puhano u kalup i slobodno puhano staklo, omogućuju masovniju i jeftiniju proizvodnju.

Najkraći period predstavlja treće razdoblje u povijesti staklarstva staroga vijeka. Ono traje kroz 3. i 4. stoljeće poslije Krista i predstavlja procvat nekih vještina kao što su: apliciranje staklenih niti, rezanje stakla u koje spada diatretum  i brušeni dekor, i na kraju plitke ornamentike sa slikarstvom i pozlatom (fondo d’oro). Jednom riječju, u ovom razdoblju staklarska industrija dolazi do svoje pune zrelosti i savršenstva.

Posljednji, četvrti period antičkoga staklarstva, po ovakvoj kronološkoj klasifikaciji, predstavlja dekadansu dotadašnjih ostvarenja. Stakleni proizvodi toga razdoblja rađeni su po starim navadama, ali s izrazitim nazatkom i gubitkom oblikovne raskoši i estetske suptilnosti. Ta završna faza odvijala se je u vremenskom razdoblju od 5. do. 8. stoljeća poslije Krista.

Razdoblje dominacije italskih i galsko-rajnjskih staklarskih radionica, ili bolje rečeno doba Rimsko Carstva, s obzirom na pronađene količine stakla i na kvalitetu izrade, kao i s obzirom na značaj staklarske industrije u ukupnoj ekonomiji i svakodnevnom životu toga vremena, s pravom se može nazvati – 'stakleno doba'.