U Gliptoteci HAZU u subotu, 11. listopada, u 12 sati otvara se izložba Borisa Bućana nazvana 'Ulica'. Izbor i postav izložbe potpisuju akademkinja Vera Horvat Pintarić, a izložba ostaje otvorena do 30. listopada.
vrijeme: 11.10.2014. 12,00
mjesto: Zagreb; Gliptoteka HAZU, Medvedgradska 2
Nije samo ulica, nego i mašta. Ne postoji Rubensov anđeo a niti postolje za galeba. Ništa se ne događa, kaže slikar, a ipak toliko se toga vidi u slikanom prizoru: u sredini sivkastih pločnika leži pas koji drijema i čeka. Njegovo je runo bijelo i crno a crna je i gospodareva noga upućena prema njemu. Velika crvena ravnina u dnu ukoso presijeca sliku, jet crveno je neophodno, zbog malog crvenog stola sa snježno bijelim stolnjakom, bijelo što odgovara bjelinama crnog psa. Dimenzionalne razlike su nestvarne. A prizor podupire žuti telegrafski stup koji nikada nije u toj boji. Nešto malo stvarnosti i mnogo mašte. Slikar zamišlja mali jarko crveni stolac u središtu slike: dovoljna je jedna široka modra pruga uz njega i tu smo: nebo je uistinu blizu.
Zašto ne, Bućan zamišlja da istodobno vidi dva neba pretpostavljam da je na lijevoj strani jutarnje nebo s izrazitim plavetnilom a na desnoj strani večernje nebo kad velika bjelina postupno prevladava plavu večernju svjetlost, u dnu obzora.
Jedno oko gleda, drugo mijenja ono što je gledano. Zna se tko posjeduje takva dva oka i tko može u slici izmijeniti svijet. Samo odabrani. Pogledajmo 'Vrata', kakva su ona? Svjetiljka u potpunoj tami. Jednostavno: naslikao je svjetlost u malom pravokutu na dnu
hodnika.
U posljednjem ciklusu Boris Bućan ima mnogo žena: one sjede, ispružaju nogu da se ona dobro vidi, šeću se Jelačićevim trgom, prodaju namirnice, poslužuju goste, sjede u foyeru kazališta, na premijeri, u hodniku kazaljšta, šeću ulicom s torbama,stoje u tramvaju ili uz kiosk, a sve su one gole s pozlaćenom kožom. Zlatne žene? Kada se čovjeka pokrije zlatom, on umire jer koža i tijelo, ne mogu disati. Oči su prozori duše, kaže Leonardo, ali u dušu nećemo zavirivati. Vera Horvat Pintarić
