Boris Bućan - Dan kada je kiša padala naopako

'Gledajući nove slike Borisa Bućana pred očima mi se odvija svojevrsna retrospektiva njegovog dosadašnjeg izuzetno bogatog stvaralaštva. Slike novog ciklusa na izvjestan način sublimiraju i recikliraju ranija autorova iskustva, od onih konceptualne provenijencije, preko urbanog i ambijentalnog intervencionizma, dizajnersko-plakatnog stvaralaštva, brojnih grafika i crteža, pa sve do slika iz ciklusa 'Žena na mjesečini' izloženog prošle godine u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu.

Ne mislim da je autor podvukao crtu i napravio izvjesni résumé, sažetak svog dosadašnjeg umjetničkog djelovanja, već jednostavno prepoznajem, što je svakako subjektivna impresija, neke ranije autorove radove izvedene u novom kontekstu, a najčešće i u drugom mediju. Ima nečeg plakatnog u Bućanovim slikama, što se prije svega odnosi na autorovo inzistiranje stavljanja naslova slike na platno, odnosno pozicioniranje teksta u slikarsku kompoziciju čime on postaje njenim gradidbenim dijelom, ali i tumačem njenog asocijativno-metaforičkog karaktera. Taj naziv istovremeno je integralni dio i lingvistička nadgradnja kompozicije koja tumači složenost autorovih misli pri vizualizaciji predmetnosti. Sve slike rađene su brzo, tjelesno, u jednom dahu, često kao crteži; ustvari slijede misaonu brzinu i perceptivnu složenost autorova ludičkog duha. Iako mnoštvo ideja koje se rađaju u stvaralačkom procesu slikarski nužno rezultiraju gestom i izražajnom ekspresivnošću, Bućanova platna odraz su njegove široke naobrazbe i znatiželjnog duha koji gotovo nikad ne miruje, već pomno sagledava predmetni svijet oko sebe, povezujući trenutni vizualni podražaj s osobnim iskustvom i metafizičkim transformacijama stvarnosti.


Složenost Bućanovih opažanja i njegova fascinantna moć neočekivanog asocijativnog povezivanja oduvijek su bile jedne od bitnijih karakteristika autorova umjetničkog prosedea, a ta rafinirana i profinjena moć, koja jednim jedinim znakom ili potezom sažima složenost misli i pojmova, prvi je put zablistala punim svijetlom na njegovoj samostalnoj izložbi u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti 1976. godine. Na toj izložbi autor se poigrava ključnim ličnostima i pojmovima iz povijesti umjetnosti, svodivši ih krajnje minimalističko-redukcionističkim postupkom na (po Bućanu) esenciju njihova bitka.

Eksplicitna duhovitost prisutna na toj izložbi ostala je karakteristična za autorovo djelovanje, a ludičnost koja iz toga proizlazi bila je vodiljom koja je njegovu umjetnost izdizala iznad stilskih odrednica. Visoka samosvijest i individualizam izdvajali su Bućana od dosljedne pripadnosti stilu što je definiralo njegovu umjetničku slobodu koja se manifestirala posezanjem za citatima povijesnih avangardi kao i miješanjem raznolikih formi izričaja te dovela do specifičnog gesamtkunstwerka. Vjeran takvom razmišljanju Bućan ostaje i u ovom ciklusu slika u kojem spaja različita formativna, izražajna i medijska sredstva, često ih objedinjujući na jednom platnu. Reinterpretacija povijesnih pojmova ili čak citata oduvijek je bila dio autorovog umjetničkog oruđa, a sada je potencirana i autoreferencijalnim slikanim kompozicijama poput Partenona, Moje palete (klavir) ili Poslije sunčanja gdje Bućan transferira svoje ranije plakate u medij slike, kao što je prije tridesetak godina učinio obratno. Uostalom, nije li poništavanje metijerskih granica, odnosno njihovo objedinjavanje jedno od osnovnih načela umjetničkih postupaka današnjeg vremena?

Bućan je svojim ranijim radovima dakako preduhitrio sadašnje medijsko objedinjavanje umjetnosti, odnosno inzistirao je na dokidanju granica između umjetničkih disciplina i stilova tretirajući vlastitu umjetničku produkciju kao idejno estetski čin snažna intelektualnog predznaka. Bućan je na premisama kasne moderne, poglavito action paintinga s jedne i pop artas druge strane, te konceptualizma kao umjetničkog pravca vremena kojem je pripadao, uspio stvoriti specifičan umjetnički izraz kojeg nikako ne možemo nazvati stilom, jer njegov cjelokupni opus izmiče svim stilskim kategorijama. …' Mladen Lučić, tekst Kataloga