Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život po drugi put upustilo se u bajku, zavrištalo i zazvalo djecu da mu svojim malim dlanovima rasplješću dvoranu, da mu se uvuku u igru i shvate ga kao kazalište, kad već odrasli tako dugo dvoje.
'Balada o pingvinu' jest priča o drukčijosti, o samoći, o neshvaćanju, ali i o ljubavi, sreći i istini – na kraju krajeva. Molimo vas da objavite ovaj sladoled od predstave i pomognete djeci s teškoćama da budu shvaćena, prihvaćena i uživaju svoja djetinjstva.' Vojin Perić, ravnatelj
'Crno bijeli frak, žuti dugi nos, par peraja mjesto ruku... čak ni plač mu nije bio nalik pravom dječjem zvuku! Postoje djeca drugačija od drugih. Deblja, veća, tanja, manja, viša, niža, koja čudno hodaju, imaju nespretne ruke, duge ili kratke noseve i prevelike zube. Drugačije se kreću, drugačije vide, gledaju stvari iz druge perspektive. Drugačija su djeca od drugačijosti plaha, od straha da ih ne vole postanu hladna.
Nazovimo ih možda- djeca pingvini. Kada tužni plaču, suze im se lede. Smijeh i izrugivanje lako ih povrijede. Ali u dubini tamnoj njihove hladnoće, veliko im srce kuca prepuno samoće. Ako tražiš prijatelja, plesnim ga korakom povedi, i pingvinskim će stopalima u ritmu tvom te slijedit'.
Drugačiji, a isti, sasvim poput tebe, zajedno prevalit ćete planine, mora i rijeke. Dijelit ćete sunce, mjesečinu, zvijezde, na klizaljkama vremena proći prašumu i stepe. Svakim dan voljet ćeš ga sve više i više i vidjet ćeš da prilaziš mu sve bliže i bliže. Međutim, taj prijatelj tajnu skriva, tišinu bez riječi, i najtoplije ti riječi ne uspijeva reći. Ali jednog dana, u proljeće, kada rascvatu se latice i okopni snijeg, u srcu njegovom otopit će se i posljednji led.' Lana i Ivan
