U Galerija umjetnina 'Branislav Dešković' u Bolu na Braču, u nedjelju, 25. rujna, otvara se izložba Antuna Augustinčića. Radovi jednog od najznačajnijih hrvatskih kipara 20. stoljeća mogu se razgledati do 25. listopada.
vrijeme: 25.09.2011.
mjesto: Bol, otok Brač; Galerija umjetnina Branislav Dešković, Put bolskih pomoraca
Antun Augustinčić prisutan je na Braču od 1938. godine, kada je u Selcima postavljeno njegovo Poprsje Stjepana Radića, a svojom antologijskom skulpturom Ženski torzo (Torzo III), 1952. trajno je prisutan i u Galeriji umjetnina Branislav Dešković, kao dio njezine Umjetničke zbirke. Tako je ova retrospektiva prilika da se – u okruženju ove vrijedne i bogate zbirke velikana hrvatske moderne i suvremene umjetnosti – još jednom sagleda njegovo cjelokupno kiparsko djelo te potvrdi značaj koji ima kao istaknuti nosilac figurativnih tendencija u našoj modernoj skulpturi.
Izlagati u obnovljenom prostoru renesansno-barokne palače u samom središtu gradske luke, u kojoj je smještena bolska Galerija umjetnina – nazvana imenom velikog kipara animalista Branislava Deškovića, čija smo djela iz bolskof fundusa imali čast izlagati u Salonu Galerije Antuna Augustinčića u proljeće ove godine – izuzetna je prilika i zadovoljstvo te smo na tome istinski zahvalni.
U otvorenom dvorištu nas dočekuje Petrica Kerempuh, 1973., dio Spomenika Seljačkoj buni i Matiji Gubcu u Gornjoj Stubici, na samom nam početku dajući na znanje kako se radi o jednom od najvećih spomeničkih kipara 20. stoljeća.
Popevši se otvorenim kamenim stubištem na prvi kat Galerije, u predvorju glavne izložbene dvorane nailazimo na dva rana studentska rada, kao uvod u kronološki koncipiran postav koji i započinje i završava portretima: Portretom Nade Mikačić, 1923. i Portretom Branka Gavelle, 1974., koji nam jedan naspram drugog kazuju kako su i mladi i stari Augustinčić snagom jednaki u različitosti. Između njih se kružim tokom niže izbor iz majstorova opusa (intimna plastika, portreti, spomenici), sadržavajući i neka od njegovih najboljih djela, koja su ujedno i vrhunci našega kiparstva (Portret Luje Novaka, 1933.; Skica za Spomenik Titu, 1947.; Nošenje ranjenika – skica, 1950.–55.; Skica za Spomenik Marinu Držiću, 1963.; Miroslav Krleža, 1969.).
Birajući skulpture manjeg formata, skice za spomenike umjesto modela spomenika, uspjeli smo postići opseg izložbe gotovo jednak onome klanječkog unutarnjeg postava, a slučaj je htio da smo bili u mogućnosti uključiti i dvije skulpture iz vanjskog postava u parku Galerije. Također smo, makar približno, u izložbi očuvali omjer zastupljenosti intimističkog, portretnog i spomeničkog iz postava Galerije pa i opusa Augustinčića.
Obuhvativši čitav vremenski raspon od pola stoljeća Augustinčićeva kiparskog rada – tijekom kojeg je stvorio impozantan broj od šezdesetak što većih što manjih javnih spomenika i skulptura, množinu portreta, aktova i torza – željeli smo pokazati kako se Augustinčić veoma brzo oslobodio zagrebačkih i pariških utjecaja, duha vremena i stilizacije oblika te razvio osobni stil nemirne i izražajne forme, čime je prokrčio put novim shvaćanjima realizma.
Iz slijeda izložbe razložno su izdvojeni Harlekin (Mladić s gitarom), 1927., Djevojka i mladić s gitarama, 1928., Ženski torzo, 1941. i Brijunski akt – skica, 1948. te zasebno izloženi u aneksu prizemlja palače, kao kontekst popratnoj izložbi Bezglasne invencije, koja (kao i tri portreta u centralnom postavu okupljena u Dodir memorije) svjedoči o primjerenoj pedagoško-edukativnoj djelatnosti Augustinčićeve Galerije. Nadamo se da smo time bračkoj publici dostojno predstavili i Antuna Augustinčića i njegovu Galeriju.' Božidar Pejković
